*

Zašto smo ga voljeli i gdje je sad naš Samoborček

“Ja ljubim”, sramežljivo je Ana Šafranek pjevala gosponu Fuliru, dok su se s notama romantičnih stihova miješale one nešto ipak “tvrđe”, koje je “svirala” parna lokomotiva prolazeći prugom od Samobora do Zagreba. Susret na izletištu u susjedstvu metropole, pa put natrag starim Samoborčekom fatalan je bio za ovo dvoje iz kultnog uratka Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”, a filmski likovi sigurno nisu jedini koji su se na željeznici, spoju dvaju susjednih gradova, zaljubili.




Vozilo se njome gotovo osamdeset godina i staro i mlado, uglavnom brzinom od dvadesetak kilometara na sat, što je ovoj liniji osiguralo reputaciju one na koju je jednostavno nemoguće zakasniti. I ako bi vlak krenuo prije nego bi se svi putnici ukrcali, oni koji to nisu uspjeli, naprosto su za vagonom trebali potrčati i uskočiti.


Najlakše je to bilo ljeti jer je to razdoblje u godini kad su se teretni vagoni prenamijenili u putničke, kako bi bili otvorenog tipa i Zagrepčanima koji su se najčešće na razonodu upućivali na samoborsko kupalište Šmidhen omogućili prirodnu ventilaciju. A upravo je taj Šmidhen, imena Ljudevit, tadašnji gradonačelnik Samobora zaslužan što je vlak uopće mogao do njegova grada jer 1884. je godine, na njegovu inicijativu, izgrađen Podsusedski most preko Save, što je bio preduvjet da se pruga uopće može graditi.


Razmišljalo se prvo da do današnjeg grada kremšnita “potegne” konj, odnosno da se uvede konjski tramvaj, ali tadašnji kralj Franjo Josip I. potpisuje dozvolu da to ipak bude “uzkotračna parovozna vicinalna” željeznica.


Redovni promet na relaciji Zagreb – Samobor počeo je ubrzo nakon toga, 16. siječnja 1901., i to po kolosijeku čija je širina bila 760 mm, što je gotovo upola manja od standardne, koja iznosi 1435 mm. Vlakovi, kojih su tri kretala svaki dan iz Samobora i četiri iz Zagreba, bili su prvo isključivo teretni jer su kolodvori u oba grada za ovu liniju bili poprilično udaljena od samih centara pa se računalo da se putnici i neće toliko voziti.

Međutim, prevarili su se jer je trasa, koja je iz Zagreba vozila od kolodvora u Adžijinoj preko Nove ceste, južno od sadašnje toplane, preko Selske pa, presijecajući Stubičku, Klanječku i Zagorsku, a onda paralelno s prugom normalnog kolosijeka prema Podsusedu, vrlo brzo postala popularna.


Najviše je, prema sačuvanim zapisima, putnika Samoborček prevezao između dva svjetska rata, a u Drugom je pruga uništena, dok su vagoni i lokomotive parnjače poslane u rudnike.


Pedesete ponovno postaju godine kad se popularni vlak želi barem malo oživiti pa je ova željeznica iz ruku Jugoslavenskih državnih željeznica predana na upravljanje Gradu Zagrebu i preimenovana u Gradsku željeznicu. Umjesto parnjača, 1951. godine stižu dizelske lokomotive, a tada je pruga produžena do Bregane za potreba nove tvornice Vojno-remontnog zavoda, kasnije preimenovanog u “Vladimir Bakarić”. I Slovenci tako danas imaju dio trase starog Samoborčeka u svojoj poduzetničkoj zoni u Bregani, i to odmah nakon “malog” graničnog prijelaza. Sve potrebno za rad tamošnje, tada radničke zone od 1959. godine dovozile su Srebrne strijele, dizelski vlakovi koji su prvi u svijetu bili građeni od aluminija, a “jurili” su čak 60 kilometara na sat. Značilo je to da se iz Zagreba do Bregane može stići za niti pola sata jer ukupna je duljina pruge sad iznosila 24 kilometara, dok je ranije samo za 19 kilometara iz metropole do Samobora trebalo i po sat vremena. Iako je vlak sad bio brži, a onda i od 1962. mnogima dostupniji jer je podignuta nova zgrada kolodvora u metropoli, bliže centru i tramvajskom stajalištu u Jagićevoj, pokazalo se da pet kilometara pruge do Bregane nije najbolja investicija Gradskih željeznica.


Produljena je trasa loše izvedena, a za nju su se uglavnom nabavljale rabljene lokomotive ili su se uzimale u zakup jer su morale biti male i lagane zbog tračnica koje nisu napravljene posebno jakima. Uza sve mane, Zagrepčani su i dalje vlakom odlazili u Samobor, a Samoborci dolazili u Zagreb.


Do početka sedamdesetih, kad je, zbog sve veće popularnosti kamiona pao teretni promet željeznicom, a tadašnji Samobortrans u svoje autobuse preuzeo putnike koji su željeli brže doći na svoju destinaciju.

U prosincu 1979. upravo se Samobortrans udružio sa ZET-om na organiziranju prijevoza, a iste je godine, i to točno 31. prosinca u 20.40 sati, na posljednje svoje putovanje, iz Zagreba za Samobor, krenuo posljednji Samoborček.


Njegova nekadašnja parna lokomotiva vidjeti se može u Tehničkom muzeju Nikola Tesla, dok je kompozicija vlaka u Južnom naselju u Samoboru, a na nju se prije dvije godine postavio upravo gospon Fulir s početka priče, koji onima koji ga posjete poručuje da je “njegova privatna stvar ako si hoće popit gemišt”. A upravo sa starih dijelova Samoborčeka i danas neki na trasi kojom je vozio popiju i gemišt, a možda i štogod drugo jer, kako nam govore Samoborci, nakon što su parnjače poslali u prošlost, drveni teretni vagoni u kojima se u filmu “luftao” i Fulir, pretvoreni su u kokošinjce, spremljeni u drvarnice, od njih je rađen namještaj.


A možda je i to bolja sudbina od one koju je doživjela jedna Srebrna strijela, koja se trenutačno nalazi na ranžirnom kolodvoru u zagrebačkom Buzinu. Leži, gotovo pa tužna, u raslinju, dok joj grane probijaju pod, isti onaj po kojem su noge Zagrepčana još prije nešto više od 40 godina tapkale, nestrpljivo čekajući pristanak Strijele na stanicu i odlazak na najbolju hrvatsku kremšnitu.





Čini se, međutim, da će vlak koji na ranžirnom propada ondje zasad i ostati. Hrvatske željeznice, u čijem je Srebrna strijela vlasništvu, prije pet godina imale su plan za preuređenje vlaka te njegovo postavljanje na novi autobusno-željeznički kolodvor u Samoboru, a o toj su ideji tada razgovarale i s Gradom Samoborom. Vlak se, bio je plan, trebao koristiti kao kulturno-izložbeni, turističko-informativni i edukacijsko-povijesni centar, odnosno svojevrsni vremeplov, ali dalje od prijedloga da bi se sve to skupa trebalo financirati iz fondova Europske unije nije se otišlo.

Otprilike je isti scenarij i s ponovnim oživljavanjem pruge do Samobora, o kojem se, s vremena na vrijeme, priča od 2006. godine. Posljednji se put projekt 65 milijuna eura vrijedne pruge Podsused – Sveta Nedelja – Samobor “potegnuo” 2013. godine, kad su iz HŽ-a kazali da 36 milijuna kuna imaju osigurano, a ostalo treba stići iz EU.

Sljedeće je, pak, godine zamjenik gradonačelnika Samobora Željko Stanec pojasnio kako su “u fazi ishođenja potvrde glavnog projekta, tj. nakon pribavljanja sve potrebne dokumentacije, saznali da samo papirologija košta oko 15 milijuna kuna” te da je projekt Europskoj uniji jednostavno neisplativ.

Uredila: Sanja Paić

Foto: Sanja Paić

Izvor: vecernji.hr / Mateja Šobak

52 views1 comment

Kontaktiraj nas

Adresa. 

safety.guru INSTITUT, PAVLA LONČARA 12, 10360 Zagreb, CROATIA

Tel.

+385 92 301 9835 

+385 99 307 0408

Novosti.

  • Facebook Safety Guru
  • Instagram Safety Guru
  • Linkedin Safety Guru