Vještim učenjem do „POVJERENJA I SIGURNOSTI“

Kad sam upisao fakultet otac je rekao: „što sam ti mogao pomoći, pomogao sam ti, sad se dalje moraš sam snalaziti.“ Tako je i bilo, prvu godinu sam u prosjeku skoro svaki kolegij dva puta išao na ispit. Od druge godine sam naučio kako učiti i do kraja školovanja više nisam pao niti jedan ispit. Zadnji ispit također ima svoju priču. Sve sam u roku završavao i zadnji ispit ostao je za jesen 1991. godine. Na pismeni dio sam otišao vlakom za Zagreb u nadi da neće biti koja zračna uzbuna. Usmeni dio sam kasnio koji mjesec. Počeo je rat, nisam mogao napustiti postrojbu, pa sam učio između straži. Prijatelji oko mene su me smatrali čudakom, svaki dan može poginuti, a on uči za zadnji ispit. Kad sam došao na ispit profesor je bio u čudu što sam došao na ispit, a još više da sam učio. Nakon što me je ispitao, dobio sam vrlo dobar. Ta činjenica što sam učio iako sam bio u ratu profesoru je bila dovoljna da mi kasnije bude mentor na poslijediplomskom studiju. Nažalost, mnogi nisu učili već su uniforme koristili kako bi lakše došli do prolazne ocjene i diplome. To je na kraju rezultiralo aferom Indeks na Fakultetu prometnih znanosti što je za posljedicu imalo niz tragičnih događaja. Dio profesora se razbolio, dio umrlo, a ni do dan danas naš fakultet nije više dobio na značaju. Diploma s našeg fakulteta postala je bezvrijedna, izvor ruganja nekih drugih struka pa i viceva. Biti prometni stručnjak danas nije nešto što vrijedi, što pokazuje i zainteresiranost za studiranje na tom fakultetu.

Kad smo kod uniforme često se ove svoje priče sjetim kad se na Menadžmentu poslovne sigurnosti pojave studenti koji rade u Policiji. Svakoj novoj generaciji ispričam iskustvo s Fakulteta prometnih znanosti. Malo im to znači. Najčešći izgovori su im da su jako zaposleni, s ponosom naglašavaju kako su policajci i ponekad dođu u uniformi. Tad pomislim, zar me duh s „prometa“ i dalje prati. Umjesto da svoje radno mjesto prepoznaju kao jako bitno i potpuno se angažiraju kako bi što više naučili oni se pokušavaju švercati.

Zbog toga sam uveo obvezu pisanja seminarskog rada, vježbi i zadaća. Radim jasnu razliku između onih koji se trude i uče od onih koji se pokušavajući provući. Nedavno sam tako jednoj osobi rekao: „Što piše Policiji na automobilima? Sigurnost i povjerenje. Ako policajci pokušavaju varati na kolegijima i švercaju se kako bi izvukli lakše ocjenu, što će tek biti s drugim građanima u Hrvatskoj?“

Također sam uveo i zadaće temeljene na knjizi autorice Stelle Cottrel: „Vještine učenja za studente (Priručnik)“. Poglavlja iz knjige povezana su s mjerama poboljšanja sigurnosti cestovnog prometa na sljedeći način:

1. Uspjeti kao student: preuzmite kontrolu nad svojim uspjehom (sigurna vožnja)

2. Profitirati od studija: Uključite se. Istaknite se (sigurna brzina)

3. Zapošljivost i priprema za budućnost (sigurnost profesionalnih vozača)

4. Uspješan studij: Inteligencija, strategija i personalizirano učenje (prevencija distrakcije vozača)

5. CREAM strategija učenja (sigurnost vozača motocikala i mopeda)

6. Studentski nadzor nad vremenom (sigurnost aktivnih oblika prometovanja)

7. Nošenje sa stresom i dobrobit (vožnja bez utjecaja alkohola, droga i lijekova)

8. Raditi s drugima: Suradničko učenje i Razvoj kulturne kompetencije: Učenje u raznoraznim i međusobnim kontekstima (zaštita u vozilu)

9. Učinkovito čitanje i bilježenje te Istraživanje i upravljanje informacijama za učenje (sigurna infrastruktura)

10. Kritičko razmišljanje Pisanje na sveučilišnoj razini, Razvijte svoje akademsko pisanje te Pisanje eseja (sigurna vozila)

11. Upravljanje zadacima: Istraživački projekti, izvješća, studije slučaja i diplomski radovi (brze i učinkovite hitne službe)

12. Razvoj vlastite strategije ponavljanja i izlazaka na ispite (jačanje kapaciteta prometne policije i inspekcijskih službi)

13. Pamćenje (baze podataka i prikupljanje podataka).

Svaki student za sebe može proučiti obrasce iz knjige kako bi unaprijedio učinkovitost svojeg učenja i mora u pet rečenica dati odgovor vezan uz određenu mjeru vezanu za sigurnost cestovnog prometa. Većina odgovora je na razini prvog razreda osnovne škole.

Kad je u pitanju Povjerenje i sigurnost te natječaji vezani uz Nacionalni plan sigurnosti cestovnog prometa jedan zanimljiv primjer:

· u Narodnim novinama je 08. ožujka objavljen Poziv za prijavu projekata iz područja sigurnosti cestovnog prometa na području Republike Hrvatske za 2023. godinu - Prometna preventiva

· na službenim stranicama MUP-a (https://mup.gov.hr/vijesti/javni-poziv-za-prijavu-projekata-iz-podrucja-sigurnosti-cestovnog-prometa-na-podrucju-republike-hrvatske-za-2023-godinu/290260) taj Poziv objavljen je uredno 07. ožujka

· na službenim stranicama Nacionalnog plana sigurnosti cestovnog prometa (https://npscp.info/vijesti/pogrami/item/1028-poziv-za-prijavu-projekata-iz-podrucja-sigurnosti-cestovnog-prometa-na-podrucju-republike-hrvatske-za-2023-godinu-prometna-preventiva) taj Poziv objavljen je tek 19. travnja

· prijava na poziv su trajale do 23. travnja, a jedna od organizacija koja se prijavila pohvalila se još 22. travnja kako su dobili sredstva iz tog natječaja.

Jasno je da dugogodišnji suradnici trebaju imati kontinuitet i dobivati natječaje za posao koji dugi niz godina rade. Jasno je i da mi idemo korak dalje pa se ne zadovoljavamo samo uzrocima prometnih nesreća nego se u svojem radu bavimo i hazardom kao izvorom potencijalnog štetnog događaja zbog čega se ne uklapamo u uhodanu ekipu. Zbog toga svoj rad više temeljimo na donacijama i sponzorstvima.

Za naše društvo je izuzetno bitno da u Policiji imamo „Povjerenje i sigurnost“. Oni nas upravo štite od raznih kršenja pravila i zloupotreba. Takvi policajci su moji rođaci, prijatelji pa i suborci, a jedan takav davno me je zaustavio u prometu. Vraćali smo se s nekog događaja i naišli na rutinsku kontrolu. Policajac je zamolio prometnu i vozačku i na to je naš dvogodišnji sin iz sjedalice rekao: „A što ti je to? „ Misleći pri tome na „lizalicu“ koju je policajac držao u ruci. Policajac je pitao smije li mu pokazati i nakon našeg pristanka njih dva su se malo igrali sa svjetlom. Nakon završetka „igre“ pružio sam prometnu i vozačku, a policajac je rekao: „Hvala na treba. Vi ste jedna od rijetkih obitelji koja ne plaši svoju djecu s policijom!“

Autor: Dražen Kaužljar