*

Točka, točka, točkica...

U posljednjih nekoliko godina, gotovo svatko tko živi ili češće boravi u širem centru Zagreba mogao je primijetiti posve specifičan urbani fenomen — naljepnice na proizvoljnim mjestima u javnom prostoru, u obliku crnih točaka.



Broj crnih točaka varira od lokacije do lokacije, ali najčešće se pojavljuju tri, postavljene u čvrstu formu svojevrsnog trokuta. Ako ih je više, trokut točaka multiplicira se u najrazličitijim grafičkim kombinacijama i kompozicijama, ostavljajući dojam neprekidnog širenja.


Interpretacije variraju od slutnji da je riječ o amblematskoj komunikaciji neimenovane organizacije preko pretpostavki o još nesvršenoj gerilskoj reklamnoj kampanji, do oboljenja od ospica koje su odjednom pogodile grad.

U svakom slučaju, sasvim je jasno da su crne točke itekako podatne za rasplitanje u raznovrsnim smjerovima.


Gdje se sve crne točke mogu vidjeti? Pojavljuju se zaista svugdje — na skoro svim komadima urbane opreme - klupama, koševima za smeće, na trafostanicama, na prijemčivim fasadama, olucima, rasvjetnim stupovima, u toaletima glazbenih klubova...



Poznajem puno ljudi koje su crne točke duboko zadivile svojom hermetičnošću, ali ih znam barem jednako mnogo kojima su upravo zbog toga beskrajno iritantne, ali i neprijatne.


Na kraju krajeva, u čemu je tajna crnih točaka? Dakako, to pitanje je i nas dugo mučilo.


Igrom slučaja, uspjeli smo upoznati osobu koja stoji iza ovog umjetničkog rada (naposljetku se pokazalo da se crne točke ipak mogu tako klasificirati), te ju nakon dugih priprema privoljeti na intervju.


Autor još uvijek drži do svoje anonimnosti, tako da smo se suzdržali od fotografiranja i objavljivanja biografskih podataka, a konteksta radi možemo spomenuti da je nekoć davno završio Likovnu akademiju u Zagrebu, nakon čega njegova umjetnička praksa pritajeno vrije, da bi proključala u crnim točkama, naočigled sviju.


Nakon što smo nadvladali izvornu nelagodu našeg sugovornika i njegovo zaziranje od diktafona, klupko priče polako se počelo odmatati, a s njim i naše razumijevanje crnih točaka, čije se značenje tijekom razgovora samo produbljivalo.


Kad si počeo raditi crne točke i što te potaknulo da se “baciš” u medij ulice?

Ovog proljeća ili ljeta bit će sedam godina. A do toga je došlo… Pokušat ću ti ispričati prihvatljivu priču, u gabaritima istine. Gledajući unatrag, pogotovo ako te se proziva za nešto u pozitivnom smislu, sklon si stvari pomalo mitologizirati. To je činjenica. Razlozi su bili privatne prirode. Naime, zapitao sam se što mogu raditi najmanje, u čemu me može biti najmanje, a da u tome ipak bude nečega. Kad radiš bilo što, potrebna je određena doza volje, za umjetnost pogotovo, ako ovaj rad tako kategoriziramo, odsad pa nadalje. On se nije odjednom dogodio, do toga je trebalo doći. Bio je to proces, koji je čak dosta dugo trajao. Počeo sam s jednom.


No, i prije te prve točke, bavio sam se određenim umjetničkim praksama koje su za njih jako bitne. Vidio si moje crteže, od njih mogu pratiti korijenje uzroka koji su me naveli da krenem prema točkama. Postoji čitavi korpus tih razloga…


Crteži su dobar primjer, jer sam iznad svakog nacrtanog motiva bilježio koliko mi je vremena trebalo za njega. Dolazilo je do situacija da sam s jedne strane imao estetski razvijen portret, na primjer, a s druge potpuno amorfnu mrlju, za što mi je trebala jednaka količina vremena. To je bilo samo po sebi zanimljivo, jer je došlo do poništavanja ustaljene semiotičke hijerarhije. Budući da je oboje postalo jednako bitno, mrlje sam pokušao još više komprimirati. Smanjivao sam ih do točaka po kojima bih šarao jednako dugo koliko mi je trebalo da nacrtam nešto konkretno. Već su se tu pojavile kompozicije i strukture koje koristim i dan-danas, pa čak i tri crne točke.


Znači da su točke, kao krajnje reducirani likovni element koji se ponavlja geometrijski pravilno, proizašle iz crteža, prvenstveno rukopisnog medija?

Takvo je bilo moje konceptualno iskustvo u to doba. Iz cijele te priče izašao sam s određenom spoznajom. U točku se može sublimirati gotovo sve. Nešto što je na jednom nivou vrlo neartikulirano i singularno, na drugom se može supostavljati svemu ostalom što stoji pored toga. Riječ je o primjeru iz prilično daleke prošlosti, ali kad vrtim stvari unazad nužno dolazim do toga. Tamo su korijeni svega.


O koliko davnom periodu govorimo?

Pa, s takvom vrstom istraživanja počeo sam još na Akademiji ranih dvijetisućitih, s tim crtežima i slikama na kojima mogu pratiti gdje se pojavljuju tzv. proto-točke. U principu sam uvijek pokušavao doći do svojevrsnog sustava i onda neko vrijeme stvarati unutar njega. Kad se okušavaš u takvom tipu prakse, dobro je imati sustav koji te svakog dana tjera da radiš, između ostalog. Ne nužno u smislu fizičkog rada, ali ako jedan dan ne bih radio, to bi se vidjelo na slici. Te rane crteže i slike nisam gotovo nikome pokazivao, pa ih tako nisam ni izlagao, ali me sve to skupa zabavljalo. Dakle, bitno je reći da korijeni crnih točaka leže u takvim istraživanjima, a ne u street-artu i sličnim disciplinama.


Sa street-artom imam toliko veze koliko i s profesionalnim biciklizmom. Posjedujem bicikl. Na ulici nisam radio ništa osim točki, koje su došle iz drugih smjerova.


Volio bih popričati o dva aspekta crnih točaka. Prvo, rekao si mi ranije da je izlazak točki na ulicu, u javni prostor, proizašao iz kompleksne potrebe za komunikacijom, tj. intervencijom u prostoru. Spomenuo si da si imao određenu pauzu u umjetničkom radu, u smislu izlaganja i sl. U kakvoj je to vezi s točkama?

S jedne strane sustav točaka je vrlo zatvoren, no izlaskom na ulicu one očito teže masovnosti…

Činjenica je da uvijek imaš potrebu raditi nešto, više ili manje konkretno… To što si rekao o točkama, to je njihov glavni problem, ta drama koja se razapinje između dvije različite situacije. Postoji deficit informacija o tome što točke jesu, pričemu su one svejedno vani, izložene su, a postupno su se akumulirale u tolikoj mjeri da ih ne možeš ignorirati. Ustvari, možeš ih ignorirati, ali ih moraš i primijetiti. To je samo stvar vremena provedenog u radu i volje koja ga je gonila. Točke su prvo meni samom morale dokazati da su vrijedne rada i truda, imale su potencijal da zadovolje moje konceptualne kriterije. Možda je bolje da krenemo od samog materijalnog početka točaka u javnom prostoru, a to će nas samo dovesti do pitanja volje za radom.


Počelo je s jednom točkom, gotovo slučajno. Htio sam intervenirati u neke ulične sadržaje. Bezazleno je sve to krenulo. Jednom prilikom razgovarao sam s gospodinom koji proizvodi reklame od samoljepljive folije za firmu u kojoj radim. Tada sam shvatio da je takve intervencije najbolje raditi naljepnicama, za što je on imao mogućnost tiska. Od njega sam naručio prvi kontingent točaka u nekoliko dimenzija, oko par stotina komada. Ne sjećam se gdje sam točno zalijepio prvu točku, no mislim da je to bilo negdje duž Savske ulice. Centar grada je pun zgusnutih informacija, zato je to bio logičan odabir za početak. Imao sam neki unutarnji impuls i minimum materijala na raspolaganju. I krenuo.


U prvoj fazi postavljanje točaka bilo je prilično proizvoljno. Do sustava je tek trebalo doći. Pikirao sam lokacije koje posreduju izrazito mnogo informacija. Bili su to izlozi, plakati, jumbo-plakati… Dolazilo je u obzir sve što “vrišti” na ulici i što je meni osobno u tom trenutku bilo iritirajuće. Tada je točka još uvijek bila simbol iz latiničnog pisma; većinu vremena ona je bila samo točka. Služila je anuliranju izvora koji je tada bilo potrebno zatvoriti, primarno za osobnu satisfakciju, jer ti neke stvari u nekim trenucima jednostavno smetaju — kad hodaš po ulici i otvoriš se za čitavu tu javnu komunikaciju, za to bombardiranje informacijama. U tom smislu je to bila čak i neka forma društvenog “angažmana”.


Prije nego što su se dogodile tri točke, a nakon samo jedne, sve mi se učinilo pretjerano “angažirano”. Izvorni pristup se vrlo brzo iscrpio. Najveći problem je bio taj što bi kontekst točku skoro trenutno usisao, ona bi nestala i postala neprimjetna. S druge strane, potreba za takvim javnim komentarom je naprosto splasnula. Stoga se skok od jedne do tri točke dogodio tijekom eksperimentiranja s njihovim različitim aglomeracijama. Paralelno s jednom točkom koju sam nastavio lijepiti random, dodavao sam i oduzimao nove, bio je to spektar raznih taktika. Naručivao još točki, i još… Osjetio sam potencijal te priče. U svim tim kombinacijama naposljetku se dogodila i trojka. Čim sam se malo odmaknuo, tri točke su djelovale vrlo, vrlo uravnoteženo. Savršeno uravnotežena forma. Forma sastavljena od elemenata koji zasebno ne posjeduju takvu prisutnost, ali su zajedno gotovo maksimalno uravnoteženi. Za početak.

I tako sam počeo na ulicama lijepiti po tri točke.


Ti njih zoveš isključivo točkama, ili i krugovima?

Vidiš, i to je vrlo zanimljivo pitanje. Jasno ti je: koliko god točke pružale naizgled malo informacija, iz njih se može derivirati nevjerojatno mnogo problema. Ovo što si spomenuo je samo jedan od mogućih.


Pretpostavljam da su interpretacije rada među građanima počele kolati onda kad si došao do tri točke…

Da, tu si u pravu. Intuitivno osjetiš da pred sobom imaš nešto, pogotovo kad dođeš do formalnog, vizualnog aspekta toga nečega, kad ništa ne možeš ni dodati ni oduzeti. To je bilo krucijalno. Istodobno sam osjetio da točke imaju fantastičan konceptualni kapacitet, da mogu funkcionirati kao simbol koji na prvu ne emitira ništa, barem je tako bilo kad sam ga prvi put prepoznao.


Je li tada širenje točaka gradom postalo sustavno?

Svakako. Odlučio sam ozbiljnije testirati njihov spomenuti kapacitet, koji je po meni bio… Neću reći neiscrpan, ali sigurno vrlo velik. Širenje je postalo plansko utoliko što mi je bio cilj poljepiti što je više moguće točaka, naročito u periodima kada sam osjećao intenzivnu volju za radom, i to u području gdje će ih što više ljudi primijetiti. Naravno, nisam mogao predvidjeti do koje ću mjere “ispuniti” centar grada. Na primjer, svjesno sam išao oblijepiti Zeleni val…


...koji je tako postao Crni val, na neki način!

Da, da… Zanimljivo je što sam na tom potezu točku po točku lijepio ručno. Dakle, to je bilo prije nego što sam počeo koristiti transfer-foliju. Tako mi je trebalo enormno više vremena nego sad kad imam cjelovitu naljepnicu za svaku kompoziciju, pa sam lijepio jednu po jednu…


Cijeli taj potez je trajao najmanje tjedan dana. Nakon posla bih više sati dnevno tumarao od Mimare do Džamije i lijepio. Svi rasvjetni stupovi i slična urbana oprema su dobili svoje crne točke. Niz Mihanovićevu, duž zida Botaničkog vrta… Dakako, nisam mogao u bilo koje doba dana nesmetano doći i lijepiti, morao sam barem malo paziti kada i kako radim.


Jesi li lijepio točke isključivo noću ili…?

Ne, dapače. Najčešće idem u akciju tijekom dana. Sve što sam naumio uglavnom bih stigao uraditi danju, pa nije bilo potrebe da bdijem. Naravno, bilo je i noćnih akcija, ali neusporedivo više dnevnih.


Spomenuo si jednom da te netko primijetio dok si lijepio noću na križanju Gundulićeve i Masarykove…

Lijepio sam točke na tom križanju, na stupu semafora iznad svih ostalih naljepnica. Baš sam bio našao jedan lijep, prazan dio. Kad sam počeo lijepiti nisam tog čovjeka još bio primijetio, jednostavno se stvorio iza mene. Bio je odjeven kao Sikh (sljedbenik indijske religije). Pogledao je to što sam zalijepio i pogledao je ravno u mene sa zagonetnim smješkom punim odobravanja, i tada je sa svojim palcem točke još malo “dolijepio”. Prešao je preko zebre i nastavio svojim putem. Bio je to stariji čovjek, izgledao je kao da zna nešto čemu ja nemam pristupa.


Pretpostavljam da je bio zadovoljan što je shvatio tko lijepi točke. Više ga nikad poslije nisi vidio?

Nisam. Vjerojatno je negdje u Indiji.


Koje najluđe interpretacije crnih točaka si imao prilike čuti?

Bilo je različitih mišljenja povezanih s Crkvom, vjerojatno zato što je netko uočio točke u blizini neke crkve ili čak na crkvi. Kontekst viđenja definitivno utječe na interpretaciju. U krajnjoj liniji, to sam svjesno eksploatirao, to je jedan od najzabavnijih aspekata cijele priče. Ako točke nalijepim na crkvu, ljudima će pasti napamet da predstavljaju Sveto Trojstvo. Napokon, i meni je ta mogućnost odmah prošla kroz glavu. Vrlo rado bih točke nalijepio iznad oltara, zašto ne?


Znaš čega sam se nedavno sjetio? Crkve svjetla japanskog arhitekta Tadaa Anda, s onim prorezom u obliku križa, drvenim klupama i tamnim betonskim zidom. U takav interijer bi sjele točke, ne prevelike, ali s velikim razmakom, od tankog crnog granita. To bi bilo savršeno.


Svojevremeno su mi te moćnije interpretacije izazivale nelagodu. Presveta trijada, čovječe. Imam tekicu u koju zapisujem pamtljive interpretacije. I to ne samo njih, nego sve vezano uz točke, sve što mi padne na pamet. U tom smislu one jesu neiscrpne. Ako me netko tko me poznaje i zna da ja radim točke počne ispitivati što one predstavljaju, nakon nekog vremena mi dozlogrdi i onda samo kažem: Bol, Tugu i Očaj. Tada razgovor uglavnom prestane. Mogu značiti i Sreću, Ushit i Veselje, to je bio moj alternativni odgovor. No, razgovor bi svejedno prestao, jer prvi odgovor ljudi ne žele čuti, dok u drugi ne vjeruju.


Naposljetku, dotaknimo se i drugog, meni vrlo zanimljivog aspekta točaka, koji možda nije osobito važan, ali volio bih čuti što misliš o tome. Dakle, jesu li se točke mogle dogoditi u nekom drugom gradu osim Zagreba? Jesu li vezane uz lokaciju svog postanka?

Zapravo nisu. Tu i tamo sam ih lijepio na lokacijama van Zagreba na kojima sam boravio, iako minimalno. Bilo je to krajnje intimno markiranje prostora. Uvijek ih nosim sa sobom, a kako sam izvan Zagreba uglavnom na odmoru ili nekoj varijanti odmora, lijeno bi ih nalijepio na najbliže pogodno mjesto, zafrkancije radi. Ima ih na Pagu, u Krapinskim toplicama, Nenadićima, Berlinu. Na nekim nevidljivim mjestima. Ipak, planski ih još nisam širio van Zagreba, iako ta mogućnost nije isključena. Grad je nemoguće popuniti.


Ako postoji jedan stup nasred ceste, onda moram postaviti barem tri skupine točaka u kutu od 360 stupnjeva, recimo, da bi se mogle primijetiti odasvuda. Kad hodam u jednom smjeru i negdje zalijepim točku, neću ju više vidjeti kad ću se vraćati.


Događa mi se nakon par mjeseci, pola godine, godinu, da hodam u smjeru suprotnom onome gdje sam maloprije lijepio, i shvatim da s druge strane točke već postoje. Trebam barem tri pozicije s po tri točke da bih ispunio cijeli vidokrug. Po tom pitanju, Zagreb je neiscrpan.

Uredila: Sanja Paić

Izvor/ Foto: vizkultura.hr | Autor: Bojan Krištofić

Kontaktiraj nas

Adresa. 

safety.guru INSTITUT, PAVLA LONČARA 12, 10360 Zagreb, CROATIA

Tel.

+385 92 301 9835 

+385 99 307 0408

Novosti.

  • Facebook Safety Guru
  • Instagram Safety Guru
  • Linkedin Safety Guru