„Road to Nowhere“ i razigrani pogled Mad Maxa na propast

"Road to Nowhere" je rock pjesma Talking Headsa koju je David Byrne napisao za album Little Creatures Talking Headsa. Video za pjesmu prikazuje bend i razne predmete koji se vrte, uključujući kutije koje se vrte oko glave pjevača, kao i par koji stari, maskiranih poslovnih ljudi koji se međusobno udaraju aktovkama i odbjegli kupovni kolica, kao na vlastitom "putu za nigdje"."Road To Nowhere" je varljivo optimistična pjesma o optimističnom suočavanju s strašnom budućnošću.

David Byrne je za tu pjesmu rekao: "Želio sam napisati pjesmu koja predstavlja rezignirani, čak i radosni pogled na propast".

Zadnji dan veljače 1992. bio je zadnji dan ratnog puta mog prijatelja i mene. Potpisano je primjere koje je trajalo već neko vrijeme i odučili smo se vratiti fakultetskim obvezama i završetku studiranja. Do autoceste kod Stare Subocke dovezao nas je vojni kombi i dalje smo nastavili pješice prema Lipovljanima i Zagrebu.

“Well, we know where we’re goin

But we don’t know where we’ve been

And we know what we’re knowin

But we can’t say what we’ve seen”

Auto cesta je bila napuštena i blatnjava od vozila koja su dolazila s fronta. Hodali smo kilometrima, kraj nas bi u jednom i drugom smjeru povremeno prošlo oklopno vozilo neobična oblika. Prizori su kao iz filma Pobješnjeli Max. Prije Kutine smo pokupio kombi s kim smo došli u Zagreb.

“We’re on a road to nowhere

Come on inside

Talkin that ride to nowhere

We’ll take that ride”

Večer prije se u Studentskom centru odvijao maskenbal u kojem je pobijedio tip obučen u Adama. Samo 100 km dalje od našeg fronta, život je tekao veselo i svakodnevnica je bila mirna. Već nakon par dana želio sam se vratiti jer nisam mogao prihvatiti poruku Davida Byrnea: "Želio sam napisati pjesmu koja predstavlja rezignirani, čak i radosni pogled na propast".

“They can tell you what to do

But they’ll make a fool of you

And it’s all right, baby it’s all right”

Od tih dana počeo je radosni i razigrani put u sigurnu propast. Kako meni tako i mnogim drugim građanima u Hrvatskoj. Vidi se to i u prometu na niz primjera:

• na cestama vidimo skuplje automobile od stanova za koje plaćamo 30-godišnje kredite

• lokalna uprava nema novca za goriva pa se ukidaju linije javnog prijevoza, a ljudi kojima s uzimaju prirezi se dodatno osiromašuju jer moraju skupo izdvajati za dva automobila po obitelji

• sve je više novih putnički motornih garnitura, a sve je manje vlakova

• cestarine su sve više za građane koji na raznorazne načine dodatno izdvajaju za autoceste

• biciklističkih staza koje završavaju nigdje

• „povlaštenih“ sudionika u prometu koji ne brinu za prometna pravila…

I mnoge druge nelogičnosti koje nas vode u razigranu prošlost, ali nema veze:

“There’s a city in my mind

Come along and take ride

And it’s all right, baby it’s all right”

Autor: Dražen Kaužljar