Prometnice izgubljenog vremena

Kad sam počeo raditi u „direkciji“ jedan kolega me je promatrao i nakon nekog vremena rekao: „Ti si starac u tijelu mladića“. Iako sam bio mlad, prebrzo sam ostario. Ne čudi jer sam kao i većina iz ratom pogođenih područja izgubio bar 10 godina života na rat, preživljavanje, povratništvo i borbu za posao. Često čujem kako ljudi kažu kako nikako više stići tih deset godina života. Samo jurnjava. Kako to nije pojava samo u mojem kraju najbolje pokazuje jedno zanimljivi dio u Karancu u Baranji. Baranja je prekrasan i bogat kraj koji osim prekrasnih brežuljaka s vinogradima, podruma i izvrsnog vina, zasijanih polja i suncokreta, Kopačkog rita i Dunava ima i vrijedne, skromne i divne ljude.

Karanac je malo poljoprivredno i turističko mjesto u kojem domaći stanovnici istinski žive u skladu s prirodom i životinjama. U mjestu se nalazi više seoskih imanja. U sklopu jednog seoskog imanja s restoranom napravljen je Seoski muzej, a dvorište je ukrašenom starim stvarima i nazvano „Ulica izgubljenog vremena“. Od zanimljivosti se ističe cvijeće koje je bilo sastavni dio svakog dvorišta, cvijeće koje je živo i oko kojeg se mora brinuti. Tu su stari kredenac, posuđe za kuhinju, posude za musti krave i omiljene šalice za bijelu kavu ili čaj. Ima li tko nije u čaj ili bijelu kavu močio kruh i imao svoju omiljenu šalicu koju je godinama koristio, a ne kao danas kad niti ne možemo iskoristiti sve šalice koliko ih na policama kuhinje imamo. Osim domaće napravljene zimnice, tu je krušna peć koja je život značila i iz koje je izlazio puno zdraviji kruh odf popularnog i kupovnog „bijelog“. Tu su stare gumene čizmice u kojima smo gazili blatnjavim stazama i mokrim travnjacima. U konačnici tu je i jedan pas koji se sam doselio u „Ulicu izgubljenog vremena“. Iako ne dozvoljava domaćinu da mu se približi, naš domaćin velika srca hrani ga i čuva kao i svog psa. Samo sat vremena u ovoj Ulici i vrate se sve lijepe uspomene iz djetinjstva, ali i potaknu nas da se trgnemo i ponovo izgradimo ugodno životno okruženje.

Kako ovaj motivacijski odmor pretvoriti u neku novu ideju? Prije par mjeseci je kolega molio informacije vezano za signalno-sigurnosne uređaje i izložbu željezničkih građevina. Spojio sam ga s prijateljem koji je vjerujem najjači stručnjak za signalno-sigurnosne uređaje u Hrvatskoj i on mu je kratko odgovorio: „Cijela željeznička infrastruktura je muzej jer u Hrvatskoj ima toliko tih starih uređaja koji su još u funkciji.“ Ta rečenica ustvari je sama po sebi ideja. Bilo bi izvrsno stvoriti „Prugu izgubljenog vremena“ na kojoj bi bili postavljeni razni prometno-upravljački i signalno-sigurnosni uređaji te telekomunikacijski uređaji. Ta pruga bi osim muzejske vrijednosti trajnog značaja imala i edukacijsku ulogu, kako za sudionike u prometu tako i za željezničare. U jednom takvom ugodnom okruženju bi se lakše učilo i to bio mogao biti dio usluge željezničkih poduzeća.

Kad su u pitanju željezničari i signalno-sigurnosni uređaji postoje tri grupe radnika:

• iskusni željezničari koji u dušu poznaju kako rade stari signalno-sigurnosni uređaji

• novozaposleni stručnjaci koji na svojim fakultetima nisu nikad susreli stare signalno-sigurnosne uređaje

• ostali radnici koji niti ne znaju da postoje i čemu služe signalno-sigurnosni uređaji, a u svojem poslu imaju dodirnih točaka s njima.

Ako je „Ulica izgubljenog vremena“ priča održivog poslovanja malog seoskog imanja u Baranji, onda bi „Pruga izgubljenog vremena“ bila priča održivog poslovanja željezničkih poduzeća.

Autor: Dražen Kaužljar