* Nebo strpljive voli

Nebo strpljive voli

Updated: Jun 28, 2019

Dugo sam mislila o tome, a kad mi je bilo 16 počela sam konkretno i sve češće ulaziti u opasne situacije s ciljem da si skratim muke. Bile su to za mene jako teške godine iako to izvana nije bilo vidljivo. Obavilo me neko teško sivilo, vezalo mi ruke, ograničilo misli i nisam uspijevala sama pronaći izlaz iz svoje muke. Kad god bih krenula razmišljati o tome kako ću se ubiti, shvatila bih da se moja mama ne bi mogla nositi s mojim odlaskom. To mi je bilo teže od moje boli. Svako od nas u sebi ima nešto što ga može spriječiti da ode, samo treba potražiti.

Dvije godine ranije na neobičan sam način pala prvi razred srednje škole. I dan danas to je najveće poniženje koje sam doživjela. Kažu da se poniženja u životu najviše plašimo, više nego smrti. Razočarala sam se u ljude, u sustav, u nešto za što sam očekivala da treba biti podrška, a ne osuda. Uz rat koji je tih godina haračio tijela i duh Hrvatske, moju stečenu anksioznost i depresiju, hormonalne promjene puberteta i taj neuspjeh, u meni se užas samo povećavao. svjesno i namjerno sam se usred rata praktički namjestila pred granatu.

No, Život ti posloži scenu koja je nužna da skočiš na višu razinu njegove igrice, na tebi je kako ćeš je iskoristiti. Meni je, eto, ubacio nećaka u scenu i u tom sam trenu konačno spoznala vrijednost Života. Bilo mi je važnije spasiti njega nego dokrajčiti sebe. U tom kratkom trenu prosvjetljenja spoznala sam da je i moj život vrijedan i da ga želim spasiti. Takve trenutke nikad ne zaboravite. Nikad više nisam pomislila da ne vrijedim, da me nitko ne voli, da se stvari nikad neće promijeniti i da život nema smisla. Između dva jako ubrzana udarca srca odabrala sam Život.

Trebalo je još neko vrijeme i tuđa pomoć da posložim svoje kockice i sasvim razbucam taj tijek teških i stalno ponavljajućih misli, no poniženje je postalo daleka prošlost i bilo presudno da spoznam svoju veličinu, veličinu Života i vratim povjerenje u ljude. Ono što mi je bilo najteže postalo je najbolje što mi se ikad dogodilo.

Znam da je Facebook mnogima samo mjesto gdje će okačiti svoje slike i odavati dojam da im je život uvijek lijep i ugodan i da se njima sve odvija savršeno, no svakodnevni život nije takav i nekome kome je teško od takvih je objava samo još teže. za svakoga od nas, uvijek će biti teških dana i izazova za koje se čini da nadilaze naše trenutne mogućnosti, no to je normalan tijek ljudskog postojanja. Tada stanemo, duboko udahnemo i potražimo samo mali sljedeći korak u smjeru Života. Uskoro se zareda puno takvih malih koraka i shvatimo da smo još jednom savladali ono što se činilo nesavladivim.

Prije tri godine otputila sam se u Španjolsku na avanturu svog života. Plan je bio prehodati skoro tisuću kilometara. nisam znala hoću li uspjeti, hoću li to moći. Znala sam samo da moram krenuti. Bio je to moj najveći izazov dotad. Da, dok ga nisam dodatno povećala. Posvetila sam ga svima koji teško kroče kroz život, što fizički što psihički. Tada mi je postalo jasno da ću odustati samo ako stvarno više neću moći hodati. I tako sam svakoga jutra ponovno ustajala, podizala teški ruksak i uz izgladnjelost i bezbroj raznih boli hodala i hodala i hodala. Trebalo je 40 dana da u sebi nađem kraj toga puta. Jedan mali prvi korak slijedio je drugi pa treći i tako svakoga dana. Kako Gibo kaže: „Nebo strpljive voli.“


Bio je to za mene daleko najveći izazov, no ulog je bio takav da odustajanje nije dolazilo u obzir jer ishodala sam bezbroj teških misli, odustajanja i odricanja od Života, što svojih što tuđih i pomagala drugima da nakon padova ustanu i nastave hodati. Nije mi to bila namjera, samo bih se nekako našla na nekom mjestu gdje je nekome bila nužna pomoć. Zvali su me anđelom čuvarom, a mene je samo vodio moj put. I danas mi je svaki dan posvećen tome da drugima pomažem hodati. I znam da su oko mene još mnogi koji su tu s istom svrhom.

Na putu nam se često nađu bezobrazni i slomljeni ljudi. Najlakše je nekome grubo odbrusiti kad je neugodan ili ga šutnuti kad uspori ili padne. Ako se tada samo na tren sjetimo da smo i mi u nekom trenu bili isti takvi i da ne znamo koji je njihov razlog za takvo ponašanje i situaciju u kojoj su se našli, lakše je naći razumijevanje i suosjećanje i posegnuti za nekim darom u sebi koji im može promijeniti dan, a možda i spasiti život.

Na težak sam način naučila da je Život najveća vrijednost i da svoje najveće ljepote skriva na neočekivanim mjestima. Svako ima drugačiji put pa ne očekujte da hoda vašim ili da vi trebate hodati tuđim putem. Kad i ono malo svjetla što nam ponekad preostane tinjati prislonimo uz tuđe, ta dva će zajedno jače zasjati. Jučer je bilo teško, danas je možda još teže, no već sljedeći tren može biti drugačije. Kad nam je teško mislimo da smo sami i da nas nitko ne vidi. Zato, podijelite svoje svjetlo s drugima: lijepu riječ, osmjeh, zagrljaj, šalu, nekoliko minuta pažnje, čašu vode, komadić hrane, novčić... Nikada ne znate kome ste spasili Život i u koju se lavinu ta sitnica pretvorila. Mi jesmo ovdje da otkrivamo ljepotu Života i da sjajimo kroz ono što volimo raditi. Zato, hodajte dalje i budite hrabri!

Netko vas vidi. ❤


Autor: Iva Jurčić, prof. psihologije

Izvor: Facebook / osobni blog

Foto: darran-shen-unsplash



Adresa. 

safety.guru INSTITUT, PAVLA LONČARA 12, 10360 Zagreb, CROATIA

Tel.

+385 92 301 9835 

+385 99 307 0408

Novosti.

  • Facebook Safety Guru
  • Instagram Safety Guru
  • Linkedin Safety Guru