*

Najbolji komadi šetaju gradom

Uvijek sam bila ponosna na izgled grada. Bilo mi je drago kad bi razni gosti i posjetitelji komentirali kako je grad čist. Voljela sam tada napomenuti kako je to jednostavno dio našeg mentaliteta i da se ne čude ako im netko od građana kaže da se to tak ne radi. Možda u tom trenutku neće zvučati milo, ali će biti izrečeno sa jedinom namjerom, a to je da nam i dalje bude lijepo.


Godine su prolazile, naši životi su postali vrtlog šljakanja i trčanja s jednog kraja grada na drugi. Vikendima smo nastojali nadoknaditi sve što nam grad pruža gužvajući se od Jaruna, Bundeka, Maksimira do Sljemena.


Odjednom je bilo teško pronaći mir. Osim na Gornjem gradu. Ukoliko bi skrenuli u bilo koji kutak grada van turističke zone, čekale bi vas samo uspomene na mir koji je nekada imao Zagreb. Ali to nismo tražili.



Trebalo nam je odjednom jako puno događanja, turista, glasne muzike, brdo hrane. Stalno nam je trebalo nešto.


Za to vrijeme grad je šutio. Plakao, ostavljen od svih koji su se dičili njegovom ljepotom. Gušio se u smeću. Stavljali su mu na stara pleća jednu po jednu kantu za smeće. Trebali smo biti primjer srednjoeuropskog lijepog grada, a postali smo prijestolnica smeća!


I kaj sad? Strefilo nas je! Steplo za narednih 140 godina. Izvleklo nas van da vidimo kaj nam je ostalo od grada. Gledamo se. Ostali smo napokon sami. Samo mi i On! Taj divni, ranjeni grad.


Sad više nemamo vremena za priču. Srećom, kafići su ionak zatvoreni. Sad se samo možemo primiti posla. Rekel bi onaj kojemu ništa nije sveto, a ponajmanje Zagreb: „Idemo delat!“ Ukral nam je i to. Jednu od naših parola kojom smo se dičili. Svaki grad čine ljudi, a ponos Zagrepčana je navek bilo delanje. Nismo se toga sramili i nismo čekali da drugi delaju za nas.


To je i dalje naše! To je duh za koji su se možda neki nadali da su ga uništili. Malo morgen! Taj duh je možda malo lutal, ali ga je zov grada da mu pomogne ponovno vratio gdje treba, u srce grada.


Zamišljam majke BBB-ovaca kako viču svojoj djeci u nedeljno rano jutro: „Kaj si ponorel? Kam te sad vrag tera da ideš?“, a fakin za to vrijeme već trči van prema ekipi koja kreće put Centra. „Dečki, ovo je tekma koja je naša! Ovo bu naše prvenstvo i naš kup!“


Zamišljam energiju u Savskoj kad nas je vrag protresel. Vatrogasce kako užurbano spremaju izlazak ekipa, bude kolege i razmišljaju „sada nam samo treba hladna glava“. Svi traže pomoć, svi vjeruju u nas. Grad vjeruje u nas.

„Čujte gospodična, pa vi ne samo da ste si već prvi dan našla majstora, već ste i manekena dobila!“ zafrkavam Maju kojoj susjed Miki popravlja krov.



Je, nemre se čekati. Rupa je velika, najavljuju da bu kiše i snijega. I tak, Maja je obukla crvenu jaknu. Otišla pred zgradu, skupila kaj se skupiti moglo od crepova i stala nasred Zelenog vala da upozorava škvadru da se prestroje. Za to vreme Miki je prvi put u životu krpal krov. Nije Maja ostala sama. Našel se tu i Alan, u slučajnom prolazu, pa joj je pomogel da označi dio ulice i sveže traku uz pomoć kanti za smeće.


To je samo jedna naša priča. Priča o Zagrepčanima koji na ljetovanju ne čekaju konobara da im dođe naplatiti račun nego nestrpljivo ulaze u kafić. Jedna od naših ljetnih zafrkancija naziva „Kak znaš da je lik iz Zagreba“. Popil je kavu i piči dalje. Pokrpal je jedan krov i piči dalje.



Odjednom su u gradu osvanuli predivni ljudi. Napokon je ono najlepše od grada došlo do izražaja. Jedna Una koja brine o cijeloj zgradi punoj susjeda umirovljenika. Jedan Janko koji hoda kvartom i pomaže susjedima u čišćenju šute. Razne Ive, Matije, Dore i Tomislavi koji svoje umijeće penjanja i boravka na visinama daruju gradu. Dok skidaju trošne dimnjake, grad im zahvaljuje najljepšim pogledom sa njegovih krovova.


Sve se može! Možda ne mogu gradske službe ili bolje rečeno neke gradske službe, ali zato mogu građani. Internet koji nas je toliko otuđio, opet nas je povezao. Facebook grupe odjednom postaju mjesto kojima najviše vjerujemo.

Srećemo tamo prijatelje iz djetinjstva, starog kvarta. Javljaju nam se susjedi za koje do jučer nismo znali da žive u zgradi pored nas.


Zagreb se budi! Najbolji komadi šetaju gradom, lickaju ga za sve one osmijehe koje će tek dobiti BBB-ovci, vatrogasci, aplinisti, visinci, statičari, fotografi, dečki iz Hitne, hausmajstori, voditelji FB grupa… Sve one dobre duše, naši dečki i cure.



Svi oni koji su grad! Naš grad!
I bil bu lep, i bil bu naš!
Fala vam! Od srca vam FALA!

Izvor: mojapricaozagrebu.hr / zg_curka

Foto: Hrvoje Rešetar / Dado Britanac /


5 views

Kontaktiraj nas

Adresa. 

safety.guru INSTITUT, PAVLA LONČARA 12, 10360 Zagreb, CROATIA

Tel.

+385 92 301 9835 

+385 99 307 0408

Novosti.

  • Facebook Safety Guru
  • Instagram Safety Guru
  • Linkedin Safety Guru