Na tvojoj sam strani kada kosa sjedi i vrijeme curi
Moj prijatelj i životni mentor jednom je rekao: „Želim se vratiti u svoje rodno mjesto i brinuti za stare ljude.“ Čudno sam ga pogledao pa dodao: „Znaš, danas svi misle da žive vječno i da nikad neće umrijeti. Boje se smrti, a ne znaju da je prelazak iz ovog svijeta u onaj drugi vrlo važno razdoblje za svakog čovjeka.“ Statistike govore kako smo stari narod i vjerojatno svatko od nas brine za neku staru osobu. S više ili manje uspjeha.
Krajem 1991. godine moje dvije bake i jedan djed su živjeli u Novoj Gradišci, pa smo otac i ja odlučili, kad dođem na slobodni dan otići po njih. Krenuli smo u rano jutro po velikoj kiši prema Bjelovaru, Virovitici, Našicama… Kroz Okučane se nije moglo, pa smo morali okolo. Cesta je bila teška, a stari crveni „stojadin“ s maskirnom mrežom na krovu plovio je prema odredištu u Slavoniji. Iako sam se umoran vratio s fronta, želja da izvučem svoje bake i djeda iz područja pod granatama davala mi je snagu. Vozio sam bez prestanka do benzinske crpke u Našicama i tada je otac predložio da se zamijenimo i da malo odmorim jer me čeka i vožnja nazad. Nastavili smo kroz šumu i u jednom trenutku na laganoj uzbrdici i krivini otkazao je volan. Produžili smo ravno, udarili u jedno drvo prednjom lijevom stranom, okrenuli se i zadnjom stranom u drugo drvo. Propali smo nekih 4-5 metara u dubinu. Izašli smo iz automobila, još u šoku, shvatili da nemamo ozljeda. Popeli se do ceste i čekali neki automobil da ga stopiramo. Nakon nekog vremena naišao je autobus koji nam je stao i povezao do Slavonskog Broda. Tamo smo sjeli na vlak i nazad za Zagreb. Opet preko Pleternice i Našica, Virovitice i Koprivnice. Oca je boljelo u prsima i kasnije na pregledu su ustanovili da mu je napuklo rebro. Nakon par tjedana ja sam otišao po bake i djeda vlakom.
Moji roditelji su dohranili obje bake i oba djeda i nekako se baš uklapaju u pjesmu Bridge Over Troubled Water od dua Simon & Garfunkel. Uvijek su bili na strani onih kojima je teško, bilo da su u pitanju njihovi roditelji, mi djeca ili prijatelji i kolege. Ne samo da bi saslušali već bi ponudili ruku i pomoć da se teška vremena prebrode. Trudili su se da prijatelji blistaju kad odlaze iz naše kuće. Zadovoljni i mirni.
Danas su vremena isto tako teška. Financijska situacija je teška, domovi su skupi, stanovi su mali za još jednu sobu gdje bi smjestili naše roditelje, kuće na selima stare, oronule i skupe za održavanje, a javna usluga loša. Nema niti javnog prijevoza, niti hitne medicinske pomoći niti kvalitetne skrbi.
Zbog svega toga srednja generacija je razapeta na sve strane: s jedne strane su poslodavci koji iskorištavaju i ugnjetavaju što nas dovodi u stresne situacije, a s druge strane tu su djeca sa školskim obvezama ali i drugim poteškoćama. Rastrganost na sve strane još više frustrira te osjećamo da smo zakazali prema generacije sjede kose. U takvim uvjetima izjava mojeg prijatelja kako želi ići u svoje rodno mjesto pomagati starijima ima još veće značenje.
Starije osobe nalaze se i u prometu. Ne treba kao papagaj ponavljati: „Stariji imaju prednost jer su nemoćni.“ To svi znamo. Ponekad zastanimo i porazgovarajmo s njima, upitajmo ih trebaju li kakvu pomoć, jer… Ako ponekad ne možemo pomoći vlastitim roditeljima, pomozimo onima kojima možemo, jer i oni su nečiji roditelji. Osjećati će se ugodnije, sretnije i mirnije. A i mi.
Autor: Dražen Kaužljar