*
 

Možda nama u našem odnosu prema prirodi nedostaje više poniznosti i skromnosti

Godine 1995. pušteno je 14 vukova u divljinu u Nacionalnom parku Yellowstone u Sjedinjenim Američkim Državama.

Četrnaest vukova je odmah preuzelo vlast, prisiljavajući jelene da biraju druga mjesta za pašnjake. Na starim pašnjacima vegetacija je počela oživljavati. U šest godina broj stabala se povećao za čak pet puta. Pojavili su se dabrovi koji su trebali drveće za izgradnju brana. Izgradnjom brana povećao se i broj vodenih štakora, pataka i riba. Vukovi su smanjili populaciju šakala, što je dovelo do povećanja broja zečeva i miševa, a oni su zauzvrat privukli u park jastrebove, jazavce i lisice.


Začudo, vukovi su promijenili tok rijeka. Riječna korita su se izravnala i stabilizirala, pa je smanjena erozija. To se dogodilo jer je utjecaj vukova na jelene doveo do eksplozivnog rasta drveća i trave na obalama rijeka, što je dovelo do njihovog jačanja. Geografija samog parka se promijenila, a sve zahvaljujući četrnaest vukova u manje od 25 godina.



Nastavimo li živjeti ovako kao do sada, ne samo da ćemo uništiti svoju klimu i prirodne resurse, već i sebe same.


Kao važan dio potpuno funkcionalnog ekosustava, vuk nas može podsjetiti na to da naše dvije vrste ne samo da dijele isti životni prostor, već i istu sudbinu. Formula uspjeha svake vučje obitelji počiva na trima okosnicama: u prvom redu to je usredotočenost na ono što je bitno, što znači da svi rade skupa za dobrobit obitelji, u drugom komunikacija i zajednički rituali te konačno snažno vodstvo.


Ako je u prirodi moguće da različite životinjske vrste zajedno žive i postanu prijatelji, zašto je nama ljudima toliko teško već unutar vlastite vrste izaći na kraj s osobama različita podrijetla ili boje kože? Gavrani su savršen primjer uspješne inkluzije.


Za razliku od mnogih ljudi, vukovi ne povezuju sve odmah s učinkom. Za nas može biti ponižavajuće ako u nečemu (odmah) ne uspijemo. Mislimo da si ne smijemo dopustiti pogrešku, a razmišljanja o uspjehu i usporedbe s drugima često nas zbunjuju i frustriraju. Pri tome zaboravljamo koliko učenje novih stvari može biti uzbudljivo. Zato valja razvijati umijeće strpljivosti. Bit strpljivosti jest u tome da prihvatimo prirodni ritam života i ne pokušavamo ga prilagoditi svojem ljudskom poimanju i mjerenju vremena.


Najveći poklon vukova nama je ta beznačajnost, nevažnost nas ljudi za vukove. Možda nama u našem odnosu prema prirodi nedostaje više poniznosti i skromnosti. Vrijeme je da se prestanemo doživljavati tako važnima, već da jednostavno budemo.




Urednik: Dražen Kaužljar

Izvor: Mudrost vukova, Elli H. Radinger

Foto: Unsplash

31 views0 comments