Ljubaznost - moćna sila koja mijenja ljude

U sve agresivnije raspoloženom svijetu ljubaznost je postala sinonim za slabost. A trebalo bi biti suprotno, jer je ljubaznost sve potrebnija – danas više nego ikad. Kako bismo bolje živjeli. Sa samim sobom. I sa drugima. Nikad nije kasno okrenuti novi list i biti ljubazan.

Istinska ljubaznost je unutrašnji stav koji čini da se dobro osjećamo, otvara nam mogućnosti stupanja u kontakt s drugim ljudima, stvara pozitivno i smireno okruženje. I zarazna je. I onda kada je naglašena, ne znači predaju nego raspoloživost saslušati i pokušati shvatiti tuđe mišljenje, bez predrasuda. Biti ljubazan postalo je pravi životni izbor. Nikada prije ljubaznost nije bila toliko potrebna, bez humanih međuljudskih odnosa ne može se ni živjeti ni preživjeti.

U sve okrutnijem svijetu, čiji je ritam svakog dana sve frenetičniji i gdje su indiferentnost i beskrupulozni takmičarski duh postali zakoni preživljavanja, ljubaznost je postala rijetkost. Mada, kada dobro pogledate, ljubaznost uspijeva preživjeti uz pomoć tisuće malih i banalnih gesta u svačijoj svakodnevnici. U ovom globalnom zahlađenju odnosa, ljubaznost je postala hrabrost hipermodernog vremena. Novi čin herojstva, u suprotnosti sa čvrstinom i sveprisutnim cinizmom, koji konstantno upražnjavan (prema sebi, drugima i ambijentu) može pomoći boljem životu. Jer, iza prividne slabosti, ljubaznost predstavlja moćnu i revolucionarnu snagu koja može promijeniti ljude na cijelom svijetu.

I Dalaj Lama je oduvijek govorio: “Kindness is my religion”, ljubaznost je moja religija. Naravno, nije u pitanju fasada ljubaznosti, nego ona prava, ona koja dolazi iz dubine duše. Intenzivna, koja znači otvorenost, pažnju, poštovanje prema drugome. Ne radi se o takozvanim dobrim manirima, koji nas ponekad mogu nas učiniti sretnijim i svjesnijim. Ali je točno da su formalnosti, kolikogod licemjerne znaju biti, potrebnije nego ikad prije, jer često pomažu u izbjegavanju nesporazuma i sukoba koje među neznancima mogu izazvati mnogo nevolja. Osjetiti ljubaznost je dobro, svima se sviđa da budu shvaćeni, tretirani sa pažnjom i uljudno. Naravno da ne možemo oponašati Dalaj Lamu i njegovu savršenu mirnoću, ali možemo probati. Herojstvo malih gesta: reći hvala kolegi na poslu i prodavačici u samoposluzi, isključiti zvono na mobitelu u restoranu i kazalištu, pridržati vrata od lifta i sačekati susjeda… Šta bi se dogodilo da koračajući ulicom ne gledamo u daljinu ili u zemlju i jedni drugima se nasmiješimo? Ili poklonimo zagrljaj, kao Free Hugs, koji prolaznicima nude besplatne zagrljaje? Naravno da to nije uvijek lako. Ljubaznost je na svakodnevnoj kušnji, jer, kolikogod se vi trudili biti ljubazni, bit će stalno onih koje će vas gurati i gaziti u javnom prijevozu, kolega koji će biti bučan dok pokušavate raditi, bez imalo obzira i riječi isprike. Možda ćete pomisliti kako nije lako uvijek biti ljubazan i onda kada to želimo, možda ćete se osjećati glupo i odlučiti kako je najbolje biti ljubazan samo prema onima koji to zaslužuju i uzvraćaju istom mjerom. Ali, engleski psiholog Robert Levin u knjizi A Geography of Time kaže da je ljubaznost osjećaj kojem treba vremena: ako ga imamo malo – manje smo i ljubazni.

U današnjem konkurentnom društvu, koje odvaja pobjednike i gubitnike i gdje dominira snaga, ljubaznost se ne čini kao najidealniji način za postizanje uspjeha i stjecanje poštovanja. Zašto ima lošu reputaciju? Smatra se da je osobina gubitnika, tanka zaštitna barijera od tuđe agresivnosti: “bit ću ljubazan prema tebi i tako mi nećeš učiniti ništa loše” – smatraju psiholozi. Ljubaznost čak izaziva osjećaje sumnje i nepovjerenja, znamo da može biti lažna i smišljeno korištena. Ili kao jedan oblik kamuflirane narcisoidnosti: ljubazni smo da bismo bili zadovoljni, da od drugih dobijemo to što želimo. Indiferentnost i arogancija su toliko rašireni da kad sretnemo ljubaznu osobu najprije pomislimo da ima neki skriveni cilj. Rašireni osjećaji straha i nesigurnosti instinktivno stvaraju otpor prema najpozitivnijim osjećajima i ponašanjima. Ponašamo se defanzivno, bojeći se da ćemo biti povrijeđeni.

Ali, zbog čega trebamo biti ljubazni? Šta time dobivamo? U pitanju je jedna skoro neophodna operacija. Društvo ne funkcionira bez ljubaznosti, bez nje nastaju nepregledni problemi jer je teško živjeti u neprijateljskom, zatvorenom i nepovjerljivom društvu. Kardinalne vrline modernog čovjeka su nezavisnost i samodovoljnost. Ali, svi ovisimo o nekom drugom, postojimo samo kada smo u vezi sa drugim ljudima. Zbog toga treba ponovo otkriti snažnog i empatičnog čovjeka, čije blagostanje ovisi o kvaliteti odnosa koji je u stanju ostvariti, a ljubaznost može postati značajan adut koji će pomoći u otvaranju prema drugima, kreirati veze, intimnost za kojom tragamo. Biti ljubazan ne znači ispoljavati poniznost i predavati se. Naprotiv! Kao što primjećuju stručnjaci, nije moguće biti ljubazan prema drugima ako nemate dobro mišljenje o samom sebi i nedostaje vam samopoštovanja.

Ljubaznost je zarazna, ako odaberemo da ćemo nekom uputiti osmijeh, možemo biti sigurni da će nam se vratiti. I ljubaznost, naravno, samo može biti odabrana, a nikako nametnuta. Ali, čovjek je posebno biće, istrenirano osjetiti sažaljenje i odgovornost te u tom smislu ljubaznost postaje oblik socijalne inteligencije, naš neodvojivi dio.

Tako je mislio i Gandi govoreći: “Miris zauvijek ostane u ruci onoga tko vam je pružio ružu.”

Uredila: Sanja Paić

Izvor: Gracija 21/2014.

Foto: Internet