Sanja Paić
- Dec 18, 2020
- 1 min read

Koji je tvoj izgovor?

Svakodnevno za dolazak na posao prelazim cestu, točnije tri zebre sa semaforom. Zanimljivo je vidjeti kako mnogi pješaci, u doba pandemije, nose masku na licu. Ono što je još zanimljivije je da ti isti pješaci ne čekaju da se na semaforu upali zeleno svijetlo pa da pravovremeno i sigurno prijeđu zebrom na drugu stranu ceste. Kako je moguće da pješaci nose maske, bojeći se za svoj život, a istodobno pretrčavaju cestu i negiraju opasnost svakodnevnog stradavanja u prometu?

Ako uzmemo brojku, statistiku koja kaže da na dnevnoj bazi u prometu u Europi, u prosjeku, strada 70 ljudi, gdje je tu logika u glavama pješaka? Je li izvjesnost od kažnjavanja nenošenja maski jača od osobne odgovornosti prema samome sebi ili drugima? Što to može probuditi uspavane mozgove koji teturaju cestama? Zatrpati grad i prometnu mrežu kamerama i iznenaditi građane ne tako lijepim čestitkama? Postaviti mnoge fizičke barijere, a dobro znamo da su prave barijere u našim glavama? Uvjerena sam da su svi pješaci informirani i educirani o opasnosti nepoštivanja prometnih propisa.

Gdje je onda kvaka? Zašto toliko žurimo u nesreću? Je li to pomanjkanje ljubavi ili jednostavno nehaj ili bunt prema sebi samom i društvu u kojem živimo?

Prije jutarnje kave dobro ne funkcioniramo? Još sneni hodamo gradom? Jako je rano? A što je sa popodnevnim spavačima? Kasnimo, jer nismo na vrijeme legli, niti se na vrijeme digli? Magla je? Hladno je? Semafori nisu usuglašeni? Žuriš na sastanak? Tipkaš na mobitel?