Kako se snaći gdje su ulice bez imena

U mladosti svatko ima neke svoje uzore, bilo sportske ili glazbene ili već neke treće. Ovo je priča o jednom moj Prijatelju koji je u naše malo mjesto donio irski rock sastav U2. On ih je najviše obožavao, a mi smo ga tu slijedili. Pet godina kasnije su došla teška ratna vremena i koncert U2 uživo slušao se preko Stojedinice. Onda su došla bolja vremena i vratili smo se u Jasenovac, a U2 je imao koncert u Wiener Neustadt u Austriji. Mi smo nakon prve poslijeratne utakmice u Jasenovcu sjedili u kafiću i pripremali se za odlazak prema Austriji na koncert. Moj Prijatelj nije kupio ulaznicu i nije planirao ići. Uspjeli smo ga nagovoriti jer smo imali mjesto za njega u povratku s koncerta. To je značilo avanturu za njega. Morao je nabaviti novce za put i ulaznicu, uhvatiti vlak od Jasenovca do Zagreba te autobus od Zagreba do Beča. Kako će doći do Wiener Neustadta nismo znali, dogovor je pao: „Nađemo se na glavnom ulazu na koncert!“. Tako je naš Prijatelj krenuo tu večer, a mi sutradan u podne. Došli smo do Wiener Neustadta i shvatili kako nema samo jedan glavni ulaz već niz velikih ulaza na ograđeni poljoprivredni aerodrom prema kojem je išlo preko 70.000 ljudi. Raširili smo se uz ogradu i pokušavali naći Prijatelja. I uspjeli smo. On je u strahu da nas neće pronaći prodao ulaznicu kako bi imao novca za povratak. Ponovo smo kupili ulaznicu za njega i uživali u koncertu. Prespavao je povratak do Jasenovca.

Turneja toga koncerta zvala se je Popmart, ali moja najdraža pjesma “Where the Streets Have No Name” nastala je ranije. To je uvodna pjesma s albuma The Joshua Tree iz 1987. godine. Osim prepoznatljivog rifa i stila sviranja mene je pjesma asocirala na mala mjesta u kojoj su imena ulica bezvrijedna. Pjesma je zapravo nastala u potpuno drugom smjeru. Bono je napisao stihove kao odgovor na ideju da je moguće identificirati nečiju religiju i prihod na temelju ulice u kojoj živi, osobito u Belfastu. Dalje je to usporedio s anonimnošću koju je osjetio kada je posjetio Etiopiju, rekavši: “tip u pjesmi prepoznaje ovaj kontrast i razmišlja o svijetu u kojem nema takvih podjela, mjestu gdje ulice nemaju ime. Za mene, to je način na koji bi veliki rock 'n' roll koncert trebao biti: mjesto gdje se svi okupljaju... Možda je to san cijele umjetnosti: srušiti barijere i podjele među ljudima i dotaknuti stvari koje su važne najviše svima nama.”

Ovom izjavom dao je još veći značaj prometnom položaju Hrvatske i našem malom Jasenovcu, osobito nakon ulaska u Schengen i Euro zonu. Usporedimo li stanje prometne infrastrukture u zemljama sa zapada Europske unije i u Hrvatskoj velika je razlika. Što i ne čudi, osobito ako se uspoređuje s velikim zemljama poput Njemačke ili Francuske. I zato treba razmišljati šire od granica članica s manjom površinom. Primjer koji se to može slikovito prikazati:

· bivši deseti koridor - više ne postoji potreba na razini jedne članice graditi željezničke pruge za 200 km/h, ali ako bi gledali potrebu povezivanja od Austrije do Grčke takva bi pruga imala itekakav značaj

· bivša Unska pruga sad više nema značaj, ali želi li se širiti gospodarska suradnja prema susjednoj Bosni i Hercegovini ta pruga bi trebala postati prioritet

· nekadašnji Jadransko jonski koridor značajan je za privlačenje tereta prema jadranskim lukama ali bi mogao turiste iz Italije vlakom prevoziti u turističke destinacije uz našu obalu.

Nije drugačije ni s prometnom kulturom. Vani će tako sudionike prometa iz malih balkanskih zemalja nazivati Balkancima, Jugošvabama i slično, dok će se i sami stranci kad dođu kod nas u Hrvatsku ponašati u tim okvirima. Zaslužuje li Hrvatska biti prometno ravnopravna članica Europske unije i kako to postići?

Kad je u pitanju naš mali Jasenovac, obično ga se spominje u negativnom kontekstu – i to oni što manje imaju veze s njim pričaju više gluposti. Rijetko će tko reći da je Jasenovac nekad bilo trgovačko mjesto na tromeđi tri različita carstva, a sad ja granični prijelaz prema susjednoj Bosni i Hercegovini koja također ima namjere ući u Europsku uniju. Ako se sjetimo da su temelji stvaranja Europske unije u gospodarskoj suradnji Njemačke i Francuske koji su godinama bili neprijatelji onda je prirodan slijed razmišljati da gospodarstvo i trgovina trebaju biti mostovi Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Još će puno rijeke Save proteći dok svijest ne dođe na tu razinu, a do tad ću bar zamišljati kako U2 ima koncert u Jasenovcu i pjevaju moju omiljenu: „Where the Streets Have No Name“ i kad ćemo biti ravnopravni.

Autor: Dražen Kaužljar