*
 

Kada Saša plače (ukradena priča)

Radnja se događa u jednoj osnovnoj školi jednog naselja u Zagrebu.

Zazvonilo je zvono za kraj sata i za kraj radnog dana 5.B razreda. Djeca su se rastrčala hodnikom prema izlazu škole.



Ana je pri kraju hodnika ugledala uplakanu djevojčicu Sašu i odlučila priči i vidjeti što se dogodilo njenoj dragoj prijateljici.


“Toni mi je nešto ružno rekao i uvrijedio me, pa sam ga nogom lagano lupila u njegovu nogu. On je nakon toga poludio, uhvatio me za ruku i prebacio preko leđa ravno na pod i počeo udarati torbom. Na to su naišla neka djeca i on je pobjegao” ispričala je drhtavim glasom Saša.


“To stvarno nije u redu! Tko zna što ga je spopalo! Glavno da nisi jače ozlijeđena”zaključila je Ana.


Dvije prijateljice krenule su prema dvorištu škole. I susrele uplakanog Borisa.


“A što se dogodilo tebi?” začuđeno je pitala Ana.


“Toni je napao Sašu, a to je jako ružno. A znaš da sam ja i predsjednik razreda, a to znači da nisam dovoljno napravio da ne dođe do ovakvih situacija. Prijatelji trebaju jedni druge voljeti i poštivati. Toni je pobjegao, nisam ga uspio uloviti, niti Sašu oraspoložiti” tužno se opravdava Boris.


“Boris, pa ti si sjajan predsjednik. Suze su ti krenule od brige za prijateljicu Sašu, nisi ravnodušno otišao doma. Nisi Tonija uspio uloviti, ali ulovit ćemo ga već svi zajedno.

Znate što? Ova situacija je dobro završila, ali ne smijemo ju ignorirati. Mi nismo dovoljno veliki, ali znam da je ovo tema za našeg školskog psihologa i ravnatelja i predlažem da svo troje sada prošećemo prema zbornici!” veselo i ponosno je zaključila Ana.

I baš kao što Hrvoje Hitrec kaže u ledendarnoj rečenici iz Smogovaca: 'Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali'.


Djeca jesu djeca, ali upravo ovakve priče nam pokazuju da su i mali ljudi velikog srca i bistrih glava te da ih treba njegovati kao najposebnije “biljke” na ovoj planeti.

Autor: Sanja Paić

Foto: Unsplash / Zhivko Minkov


21 views0 comments