*
top of page

Kad Radovan baca daske...

Kako sam često u prometu, doživio sam puno ludih situacija i gužvi, ali jedna situacija baš odskače. Ostavio sam automobil kod limara i krenuo Zagrebačkom avenijom pješice prema uredu. Primijetio sam kako su semafori, logično, više prilagođeni motornim vozilima nego pješacima i biciklistima. Zbog toga je i kratka relacija hodanja trajala dulje nego što sam očekivao. Negdje na križanju kod „Remize“ jedna starija gospođa je stajala pored semafora i čekala zeleno. Stajala je na crveno označenom području po kojem voze biciklisti. U daljini sam odjednom čuo kako netko galami: „Miči seeee! Miči seeeeeee!“ Pogledao sam i vidio biciklista koji vozi punom brzinom i smeta mu starija gospođa na njegovom dijelu staze. Kako je ona već bila u godinama nije ga čula, pa je on između nas uz sočne psovke napravio slalom i kroz crveno otišao dalje.


Tu su i priče iz vlaka ili iz tramvaja, osobito po kiši, vjetru ili snijegu pa sve kasni. Kad nam dođe prijevozno sredstvo svi se guramo kako bi što manje pokisnuli, a kad i uđemo stisnuti smo jedni uz druge, a voda s nečijeg kišobrana curi nam u cipelu. Kako sam iz prometnog sektora, obično bih smatrao odgovornim ljude koji se bave prometnim planiranjem, ali putnici su se okomili jedni na druge. Vidjeli su neprijatelje jedni u drugima. I tu bi onda išle psovke koje neću napisati, već ublažiti: „Balavac jedan miči taj ruksak!“, „Gospođo jako ste nekulturni!“.

A bila je i jedna zanimljiva priča iz nagužvanog tramvaja. Jedna gospođa je govorila nekom gospodinu: „Gospodine, ne gurajte se!“. Nakon nekog vremena bi ponovila: „Gospodine, ne gurajte se!“. Nakon petog puta, gospođa s druge strane tramvaja je dobacila: „Gospođo, ako Vama ne paše, pošaljite ga nama ovdje!“.


Česte su situacije kad se pješaci šeću sa svojim kućnim ljubimcima i prelaze cestu, a radoznali psi često baš tad moraju nešto pogledati ili pomirisati. Onda vozači automobila bjesne i galame dok čekaju ispred pješačkog prijelaza, a „vlasnik“ psa mirno dobaci: „Jedini koji ovdje laje si ti u autu!“


Najgore situacije, koje srećom nisam doživio su bile u borbi za parking mjesto. U nekoliko slučajeva je bilo ranjavanja pa čak i ubojstva na cesti. Inače svađa započinje oko pitanja tko ima prednost, onaj koji je čekao i ide u nazad se parkirati ili onaj koji je kasnije došao pa se ugura s prednjim dijelom auta naprijed. U svakom slučaju bude ružnih riječi i na parkiralištu.


Loše organiziran prometni sustav dovodi do čestih konfliktnih situacija pa već i prije izlaska na prometnicu osjetimo grčeve u trbuhu. Kao da idemo na ratište, kao da idemo u borbu, kao da nas s druge strane čeka smrtni neprijatelj. I tako svaki dan.


Osebujni i nadasve osjećajni Freddie Mercury izvrsno je opisao i otpjevao osjećaj borbe na cesti u pjesmi „Another One Bites the Dust“. Sukob i prekid s voljenom osobom opisao je kao odlazak u neki mafijaški obračun u kojem gubi život. Ali i pored toga što ostaje sam i bez ičega, što se osjeća povrijeđeno, što se osjeća prevareno on vjeruje da će stoički sve to prihvatiti i prevladati tu tešku situaciju kao čovjek, kao ljudsko biće.



Bilo bi izvrsno kad bi sudionici u prometu reagirali kao što govori pjesma. Ostati ljudsko biće, a ne pretvoriti se u zvijer. Svakodnevnica dokazuje da je to jako teško i da gubimo empatiju, toleranciju i strpljenje. Jedino možda pokušati naći neko šaljivo rješenje. Naziv ove pjesme u bivšoj državi pjevušio se prilagođeno. Zato, dragi sudionici prometa, ako već niste strpljivi i tolerantni u prometu pjevušite u sebi ili na glas… „Kad Radovan baca daske!“



Autor: Dražen Kaužljar





33 views0 comments
bottom of page