Kad bi svi ljudi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu odlučili da…

Nedavna nesreća mladića stradalog na terenom vagonu u Slavonskom Brodu vratila me godinu dana unazad na smrtno stradavanje dvojice studenata na teretnim vagonima u Zagreb Borongaju. Godinu dana je prošlo, a nismo postali ništa pametniji. I dalje se čvrsto držimo izjava: „Riječ je o prometnoj nekulturi.“ I sva odgovornost je prebačena na stradale mladiće. No, je li to baš tako?

Pokušat ću to nekim redom približiti. Europska prijevozna politika još od 2000. godine zahtjevala izgradnju prometnog sustava prema potrebama svojih korisnika. Kod nas se i dalje radi bez prethodne izrade utjecaja na sudionike u prometu. No, ovdje je više riječ o edukacijama sudionika u prometu o opasnostima s kojima se susreću.

U Željezničkom sustavu već se više od 20 godina provodi preventivno edukativna akcija „Vlak je uvijek brži“. I tu je matematika vrlo jednostavna. Ako u Hrvatskoj ima preko 880 osnovnih škola i ako se akcija može provoditi najviše 8 mjeseci godišnje (izuzev siječnja, lipnja, srpnja i kolovoza) to znači da je mjesečno potrebno edukaciju provesti u najmanje 100 osnovnih škola. Uzme li se pri tome da je mjesečno 20 radnih dana to znači da se dnevno mora ići u najmanje 5 osnovnih škola, a to znači da mora biti i najmanje 5 timova VJUB-a s najmanje 4 osobe. Uzme li se pri tome u obzir da se u jednom danu ne mogu obići svi razredi u većim osnovnim školama, u ovim idealnim uvjetima svaki učenik osnovne škole bi u najboljem slučaju svake druge godine prisustvovao jednoj takvoj edukaciji. Čini li vam se to dovoljno?

Uzmimo za primjer da izvršni radnici u željezničkim poduzećima najmanje 3 puta godišnje imaju redovito poučavanje kako bi svoje zadatke izvršavali na siguran način. Teško je očekivati kako će djeca zapamtiti sve onu što čuju jednom u dvije godine. Iako su na edukacijama kao spužvice i sve upijaju.

Može li se očekivati od osnovnih škola da u svoj program povećaju broj sati vezanih uz obrazovanje o prometu? Teško, jer su i sad zatrpani. Zbog toga je potrebno preventivne aktivnosti podijeliti na informiranje i educiranje. To se dobro vidi na željezničkom stajalištu Gajnice koje je obojano prekrasnim ilustracijama VJUB-a, Hakla na Taksiju i Zagreba. Od VJUB ilustracija tri se odnose na opasnosti od visokog napona. Dvije su informativne jer se nalaze uz cestu i na samom peronu, a treća je na poziciji gdje se mogu držati edukacije jer se nalazi uz travnatu površinu i uz stup kontaktne mreže.

Prostor uz potok mjesto je gdje se može pozvati učenike osnovnih škola i edukacija provesti na siguran način.

VJUB informativne akcije trebaju biti kroz:

• edukativne sadržaje objavljene na webu i društvenim mrežama, a  dostupne nastavnicima u osnovnim školama

• informativnim sadržajima na peronima i u službenim mjestima

• sudjelovanje u informativnim emisijama o sigurnosti prometa

• sudjelovanje na sportskim i kulturnim događajima

• informiranje roditelja o sigurnosti željezničkog prometa i slično.

Kad su edukacije u pitanju tu je bitno znati koje su učenici u rizičnijim pozicijama (npr. 6./8. razredi) kako bi se u njihovim školama organiziralo preventivno- edukativne radionice. Za to je već potrebno znati procjenjivati rizike i s njima stručno upravljati. Pitanje je tko treba raditi procjene rizika – područne jedinice na čijim se područjima osnovne škole nalaze, organizacijska jedinica nadležna za sigurnost prometa ili projektni tim VJUB-a. Ili, ako nam je stalo do života i zdravlja osnovnoškolaca možda bi trebalo oformiti projektni tim?

Autor: Dražen Kaužljar