*
top of page

Jednu za Prato i nazad

Dok sam radio kao prometnik vlakova, jedan kolodvor mi je ostao u sjećanju po svojoj posebnosti, a to je Ludina. Prva smjena koju sam radio je bila noćna i već su prvi jutarnji sati pokazali kako će tu biti neobičnih iskustava. Putnici su ulazili u prometni ured, a ne u čekaonicu. Redom su tražili kartu „za tamo i nazad“, kao da ja znam gdje oni putuju. Morao sam nagađati idu li za Kutinu ili Ivanić Grad. U svakom slučaju od tad povratnu kartu zovem „karta za tamo i nazad“.


U kružnom putovanju po Toskani jedan grad mi je ostao također poseban u sjećanju. To je Prato, glavni grad pokrajine Prato u talijanskoj regiji Toskana. To je drugi grad po veličini u Toskani, a treći u Središnjoj Italiji. Veći su samo Firenca i Rim. Prato ima dugo povijest i bogatu tradiciju, ali je najpoznatiji po tekstilnoj industriji te je bio jak industrijski i trgovački centar. Prato je bio vodeći grad u proizvodnji skupocjene vunene robe. Danas to više nije tako. Konkurencija s Istoka, a osobito Kine vršila je pritisak jer je tamo rad bio jeftiniji. Nakon što je većina tvornica bila zatvorena zbog bankrota, u Kinu su se preselili ostaci Pratove tekstilne industrije. Danas je Prato grad s najvećim postotkom Kineza u Europi jer svaki pet stanovnik dolazi iz Kine. Prato je danas poznat po recikliranju tekstila, ali i po organiziranom kriminalu. Italija i Kina surađuju na borbi protiv organiziranog kriminala.

Papa Franjo posjetio je Prato kako bi upozorio na izrabljivanje radnika. Prato je poznat i po bogatoj kršćanskoj tradiciji, osobito po katedrali Svetog Stjepana (talijanski: Duomo di Prato; Cattedrale di San Stefano) koja je bila biskupsko sjedište. Tijekom 14. stoljeća katedrala je dobila važnu relikviju, Sacra Cintola ili Pojas Presvete Djevice. To je dovelo do proširenja građevine. Relikvija iz Prata čuva se u relikvijaru u Cappella del Sacro Cingolo u katedrali, izlaže ju biskup na vanjskoj propovjedaonici nekoliko puta godišnje, kad se održava i procesija.

Poveznica katoličke crkve i Kine dobro se može vidjeti i u knjizi autora Chrisa Lownea: Herojsko vodstvo. Ona govori o Družbi staroj pola stoljeća i temeljnim stupovima vođenja. Riječ je naravno o Isusovcima i njihova četiri sržna stupa vođenja:

1. samosvijest – razumijevanje samoga sebe, svojih snaga i slabosti te vrijednosti i svjetonazori

2. domišljatost – inovacija kao način prilagodbe promjenjivom svijetu

3. ljubav – osnaživanje drugih pozitivnim stavovima

4. heroizam – osnaživanje sebe pa i drugih herojskim ambicijama i posvećenošću izvrsnosti.

S takvim načinom vođenja Isusovci su došli i do Pekinga. Sam put je bio težak, a kamoli i prilagođavanje potpuno drugačijem svijetu. S jedna strane postojao je Rim kao centar svijeta, a s druge strane postojao je Peking kao centar svijeta. Isusovci su prihvatili temeljne vrijednosti stare Kine, pa i da je Peking centar svijeta te su prihvatili i odjeću koja se tradicionalno nosila u Kini. S druge strane uspjeli su širiti kršćansku vjeru i dobivati vjernike među Kinezima. U tom iskustvu vidi se isprepletenost tradicije, sustava vrijednosti pa i odjeće između različitih kultura. I to je bio pravi put.

Put temeljen na brzom bogaćenju, nekvalitetnoj tekstilnoj robi, kršenju zakona, izrabljivanju radnika doveo je do nestanka brenda najkvalitetnije tekstilne robe. Povratak u slavne dane trebao bi ići kroz podržavanja tradicionalnih vrijednosti, kako Italije pa i Katoličke crkve, tako i tradicionalnih vrijednosti Kine.


Što se mene tiče, vrlo bih rado kupio „kartu za tamo i nazad“ i ponovo posjetio Prato.



Autor: Dražen Kaužljar

VIdeo: SGI



51 views0 comments
bottom of page