Isključi auto pilot za sigurno ljepši dan
Kad sam došao u Zagreb u srednju školu bio sam smješten u đačkom domu. Bilo nas je desetorica u sobi. Kako smo zajedno živjeli četiri-pet godina ostali smo prijatelji i do danas. Osobito nas petorica. Ovo je priča o jednom od tih prijatelja.
Dugo nakon đačkih dana, sredinom devedesetih godina jedan događaj sa željezničkog perona ponovo nas je spojio. Ispratio sam sestru na vlak i krenuo prema konačištu. Na peronu sam ugledao tipa kako trči i pokušava stići vlak koji je već krenuo. Pomislio sam: „Koji jadničak, sad će se načekati!“ Dok sam mu se približavao shvatio sam da je to jedan od mojih prijatelja iz đačkog doma. Nije mi se žurilo pa smo otišli na piće i zaključili kako obojica tražimo stan. Uskoro smo ponovo postali cimeri. Unajmili smo vlažni stan u podrumu negdje na Jarunu. Putovanje na posao se prebacilo na tramvaj, a ova priča na tramvajsko stajalište.
Često je na stajalištu bila jedna prekrasna cura i svaki put bih na povratku cimeru rekao: „Svako jutro tramvajem ide cura koja je kao iz tvojih snova. Kad bi ju vidio zaljubio bi se!“ Onda bi smišljali način što joj reći kako bi se on upoznao s njom. Pa smo joj zamišljali upitnik iznad glave nakon što joj kažem: „Znaš, ti se jako sviđaš mojem cimeru koji te još nije vidio i moli te broj telefona.“ Ili kako joj prilazim s nekim mudrovanjem, a u stopu me do tramvajskog stajališta prati pas od vlasnika stana i ne miče se dok ne uđem u tramvaj. Jednom prilikom sam na stajalištu sreo prijateljicu iz Jasenovca i dogovorili smo se naći jer živi u blizini. Došao sam do nje u stan i ostao u šoku. Njena cimerica je upravo bila prelijepa djevojka u koju je moj prijatelj zaljubljen na neviđeno. Dogovorio sam sljedeće druženje kad sam pozvao i prijatelja, koji je upoznao tu djevojku. Naravno sve dalje je bilo kao iz bajke. Ludo su se zaljubili, oženili i imali puno djece... Dobro ne baš puno, ali imaju jednog prekrasnog sina. Ostali prijatelji iz doma kad se nađemo uvijek mene zezaju i kažu: „Kakav si ti to prijatelj kad si mu takvu ženu našao!?“
Kako god bilo peroni su mjesto susreta, pa i nekih budućih ljubavi i prijateljstva.
Danas smo u prometu kao zombiji, na vlastitim autopilotima i ne vidimo nikakve znakove oko sebe. Sami sebi uskraćujemo živjeti u svakom trenutku. Osim pojedinaca. Jedan takav pojedinac je prijatelj iz pošte. Godinama je ulazio u vlak na stajalištu Kustošija i svima na vratima bi govorio: „Dobro jutro!“ Nevjerojatno je koliko je tom jednostavnom ali neobičnom gestom ostalim putnicima uljepšavao dan. Ne samo on, već i mi kao društvo smo sa svojim veselim druženjem bili prepoznatljivi svim putnicima u vlaku. Željezničari su mi znali reći “Tvoji poštari su tamo!“ i više nisam bio njihov željezničar. Čak je jedna žena iz Pošte prišla i pitala me u kojem odjelu radim kod njih. Poslovni putevi su nam se razišli i više ne putujemo zajedno, ali prijateljstvo je ostalo.
Ako već nemate priliku tijekom putovanja na posao na peronima susretati neke zanimljive ljude, bar nemojte biti poput ovog menadžera i birokrata u spotu. Buditi otvoreni, budite puni empatije. Ako ništa drugo na hodniku ili stepeništu iskreno zaželite ostalim kolegama dobro jutro. To ništa ne košta, a bolje ćemo se osjećati.
Autor: Dražen Kaužljar