Humanost je apriori
Kako izgledaju zgarišta, izgleda da dobro znamo. No, kako izgleda pustoš kojoj se otima mir? Kako izgleda kada u trenutku zastane život za kojeg ste još do jučer mislili da ga imate?
Kad se raspadnu osovine društva. Temelji neki za koje ste mislili da su temelji. Kada ostanemo bez važnosti za koje možda ni ne znamo da su važnosti. Kako izgleda kada precijenimo sebe i podcijenimo prirodu. Kada pomislimo da smo neuništivi, a sve oko nas biva uništeno.
Kako izgleda kada “ljepota” koju živimo dobije reset. Kada izlozi na koje smo navikli postanu prazni. Kad ne postoji vise “zdrava hrana” nego jedeš ono sto u trenutku imaš. Kada shvatiš da nisi intolerantan više na ništa, osim na samoga sebe. A možda je oduvijek tako?
Kada novac, status i moć ne brane tvoje tijelo jer tvoje tijelo ima svoje zakone. Kada stvari za koje si do jučer mislio da ne možeš bez njih, postanu stvari bez kojih moraš. Kada visoku modu zamijene plastična odijela u kojima izgledaš kao paket pred zamrzavanje. Kad više ne primjećuješ tko i što ima na sebi, jer svi postajete identični. Kada strah postane dublji. Stvarniji. Realniji. Kad te dotakne do kostiju i zaboli. Kad počneš cijeniti trenutke koje si prije trošio u nepovrat. Kada sve što si mislio da znaš, dobije novu dimenziju.
Kada u konačnici ne možeš pobjeći od ljudi koje voliš. Ili te vole. Ili se ne volite, ali živite. Tu. Pod istim krovom kojeg tako često nazivaš domom, a je li zaista on to je? Kad utihnu svi klubovi, domjenci, večere, sportski događaji, mobiteli, mreže, ljubavnici i aplikacije. Kada ostaneš s onim što imaš i od čega konačno moraš naučiti da ne možeš pobjeći.
Nije li ta izolacija koju toliko odbijaš proživjeti zapravo odbijanje suočavanja sa samim sobom? Jesmo li postali ljudi koji se boje biti zatvoreni s ljudima s kojim smo odabrali živjeti? Jesmo li postali ljudi koji su toliko prazni, ako nema aktivnosti koje će ih ispuniti? Jesmo li postali ljudi koji će zaboraviti vjerovati i moliti, ako se hramovi zatvore? Jesmo li postali svoji vlastiti zatvori? Jesmo li mi, uopće mi?
Dane u kojima konačno shvaćamo da nismo neuhvatljivi. U kojima represija koja dolazi može učiniti samo dobro. Jer, očigledno sami nismo sposobni sebe iskontrolirati.
U svijetu u kojem smo toliko žudili za izumima i robotikom i sanjali o nekim drugim planetama, zastali smo u vremenu koji nam je otvoreno pokazao da još nismo spremni za te vrijednosti. Jer, mi ne znamo ni što ćemo sa starim. Ukorijenjenim. Prapovijesnim.
I nije čudno da se svijet resetira na tvorničke postavke. I da umjesto letenja na Mjesec učimo kako pravilno oprati ruke. U stoljeću u kojem ste sanjali svoj prvi let na Mjesec možda konačno naučimo da treba realnije sanjati. Živjeti. Voljeti. Da smo itekako zamjenjivi. Dodirljivi. Podložni. I strahovima i sreći i histeriji. Da smo od krvi i mesa i da su naši životi ipak nenadoknadivi gubitak za svijet. Iako smo mislili da će nas zamijeniti roboti.
Možda naučimo da jedni bez drugih ipak ne možemo živjeti. Da je organizacija i odgovornost nešto što moramo sami posjedovati bez čekanja da nas na to podsjete drugi. Možda shvatimo da su “oni” stari i bolesni ipak nečije majke, očevi i djedovi. Da su umorna i neispavana tijela medicinskog osoblja zaslužila odmoriti. Da su vozači koji stoje danima na granicama oni bez kojih sutra ne bi mogli funkcionirati. Da svako zanimanje ima baš svrhu koju treba imati da bi funkcionirali. Jer sami ne možemo. I možda konačno shvatimo da je svatko važan i da se ne trebamo dijeliti.
Jer, humanost je apriori. Kao i shvaćanje. Kao i bolnice i domovi koji će vidjeti više molitvi nego nedjeljne mise. U vremenu u kojem ćemo doživjeti vise opraštanja nego ikad, jer ako ne oprostimo, kako će nam svijet oprostiti?
I kad se jednog jutra probudimo iz ovih okolnosti, kad nam se naježe tijela na spomene ovih dana, kada se probudimo preživjeli, bitno će biti samo jedno: hoćemo li svijetu koji ostaje moći ostaviti i Sebe.
Na meni je. Na Tebi je. Jer, naposljetku, tko čuva čuvare? Ako ne ja. Ako ne Ti.
Autor: Sanja Paraminski Aisha
Foto: Unsplash / Toa Heftiba