Haris je car!! Ili onaj moment kad izgubiš mobitel..

Jeste li kad izgubili mobitel?!? Mali uređaj, naše drugo ja, našeg najvećeg logističara i našu najveću noćnu moru!

Nakon kišne noći dočekao nas je sunčani dan i ja sam odlučila tijekom pauze, u jutarnjim satima, prošetati gradom i pogledati jednu izložbu. Pauza je kratka, u trajanju od pola sata, a što me prisililo da ubrzam tempo kretanja kako bi sve na vrijeme obavila.

Nažalost, galerija se otvara tek u 12h tako da sam izložbu “razgledala” naslonjena nosom na staklo ulaznih vrata i tek kojom okinutom fotografijom preko mobitela. Odlučila sam vratiti se u radno vrijeme pogledati izložbu jer su minute lagano nagovještavale potrebu da okrenem smjer hodanja prema uredu.

Dan je prekrasan i iznenađujuće topli. Moj izbor obuće (toplije tenisice) nisu sretno riješenje i pri bržem hodanju napravile su mi žulj.

Tako u Gajevoj ulici, netom uz gradilište, pronalazim stepenicu, idealno mjesto za sjesti se i zalijepiti flaster. Spuštam torbu kraj sebe, mobitel također i lijepim flaster. Dižem se i jurim prema uredu jer lagano kasnim.

Na ulazu u zgradu primjećujem da mi nema mobitela!! 😱😱😱 Prekopavam torbu još nekoliko puta, ali ništa. Mobitel nije tu. I tu se događa zamračenje uma i slom živaca pri samoj pomisli što mi je sve na mobitelu, od otvorenih aplikacija internet bankarstva, društvenih mreža, svih mogućih pinova, kontakt brojeva i fotografija. I ulovi me luda panika. Gdje? Kada? Kako?

Prizivam se svijesti i pribrana uma shvatim da sam ga ostavila na stepenici u Gajevoj. Krenem nazad prema toj lokaciji i zovem svoj vlastiti broj! Prvi puta u životu. Čudan osjećaj! Zvoni, a zvono traje čitavu vječnost. Javlja se ugodan muški glas i objašnjava da je pronašao mobitel i da ga čuva i neka ne jurim i da će me sačekati kod taksista.

Stižem do gospodina, radnik je na novom gradilištu tvrtke IngJet u Gajevoj i zove se Haris! S osmijehom na licu pruža mi mobitel i kaže “Htio sam zvati nekoga od vaših, ali mobitel ima šifru pa sam čekao da sami nazovete!”. Ja ga zovem na piće i svemir bi mu skinula, a on odgovara “Ne treba ništa!”. Ostavljam mu svoju posjetnicu i kažem da me kontaktira ako mu ikada išta zatreba! Nazvati ću i tvrtku da znaju kakvog radnika imaju!

Svaka čast Haris! Pravi si car! Ljudi, još ima nade za ovaj svijet!

Autor: Sanja Paić

Foto: Sanja Paić