Divljina i sloboda još postoje unutar grada
Kada sam ga na dnu podzemne garaže prvi puta vidio, Ivan Karaga je na hladnom betonskom zidu slikao nešto zbog čega sam nakratko zastao i dobro se zamislio. Bila je to divovska vjeverica i naravno, mom u višedesetljetnu zagrebačku učmalost utopljenom mozgu, prva je usporedba bila „bandićeva“ vjeverica. Kada sam ga upitao je li to zbilja to, pretpostavljajući kako se radi o nekom društveno-političkom aktivistu, lagano se osmjehnuo i kulturno je dodao kako je to ipak obična zagrebačka vjeverica, ista ona koja je nekada obitavala po zagrebačkim krošnjama, a da je to što radi svojevrsni omaž izgubljenoj prirodi, i da dakako, postoje još četiri takva murala različitih motiva.
– Četiri!?, vrisnuo sam.
U moru glupih i bezidejnih grafita i korporativnih murala koje je Zagreb ugostio, ovaj mi se učinio posebnim, kao i čovjek crnih ruku od akrila. I nisam se prevario, doista, „Slobodni“ jesu nešto posebno.
Oni nam donose, zapravo vraćaju prirodu, i to na vrlo paradoksalan način – na betonu. I to u vrlo zanimljiva vremena, vremena u kojima je virus jedina „životinja“ koju spominjemo, jedina s kojom živimo. A kako priroda i njene zakonitosti znaju biti brutalne, najveći je paradoks upravo to što nas je virus napao zato što smo zaboravili na suživot s prirodom!
Iz razloga što smo fauni uzeli gotovo sva staništa a šume, rijeke i jezera pretvorili u kapitalistički kultivirana izletišta, vraćeno nam je na jedini mogući način – uzeta nam je sloboda.
Dvije i dvadeseta, koja tek treba biti opjevana i ekranizirana, donijela je gomilu promjena. Kakvih, vrijeme će pokazati. Nisam prevelik optimist, no nadam se da nećemo, kako kolektiv, danu nam šansu i prokockati.
Bila bi prava šteta nastaviti tamo gdje smo „stali“, jer to bi značilo daljnju destrukciju prirode i društva u svakom pogledu. Kako sam za naivna vjerovanja u krilaticu „bolji svijet je moguć “ već dobrano istanburan stvarnošću, preostaju mi još samo ovakvi trenuci u kojima vidim da ipak ima još onih kojima je eto – stalo.
Jer doista, nema ničeg dobrog u tome što u zagrebačkim krošnjama jedva da i vidite pokoju vjevericu, lisice su valjda već iščezle i iz udžbenika, dok sive čaplje rijetko i prelete rubne dijelove grada. Štuka u Savi prisjećaju se samo najstariji. Jedino su gušteri preostali, no njihovo je stanište već odavno svedeno na minimum. Kao što je i naše svedeno u betonske zidove. No upravo je ta naša zatvorenost prilika za oporavak prirode, za rapsodiju divljine koju smo tako s guštom prognali iz našeg svijeta, potpuno nesvjesni međusobne povezanosti.
Stoga, Ivan Karaga, čovjek umjetnik, svjesno ili ne, na vrlo je jednostavan način ispričao možda i najstariju i najdužu priču u povijesti čovječanstva. Priču o slobodi i slobodnima. Naslikavši pet murala, na pet lokacija, do kojih ćete šetajući lako doći, ali ćete ih, ako imate imalo susramlja – teško prihvatiti.
Svakog dana kada ne učinimo ono što je ispravno je dan kada smo izgubili opciju, a opcije gubimo svakoga dana.
Svijet je postao otvoreno tržište te se s tim i takvim tržištem trebamo suočiti. Jednako se tako trebamo suočiti i s idejom o neiscrpnim i beskrajnim prirodnim resursima. Struktura Zemlje je takva da ona funkcionira prema prirodnim zakonitostima. Te su prirodne zakonitosti moćan regenerativan proces i ukoliko se one ne prekidaju, ukoliko se svi slažu s takvim zakonitostima, proces ostaje apsolutno beskrajan.
Ali ako čovjek izazove te zakonitosti i ako misli da može promijeniti te zakonitosti, osuđen je na neuspjeh i u tom neuspjehu će zato što prirodne zakonitosti nemaju milosti – biti puno boli.
A to nam se, dragi prijatelji, upravo i događa. Stoga, pronađite tu divljinu kako bi slobodni krenuli dalje.
https://www.youtube.com/watch?v=K7pCskP78vI&feature=emb_logo
Izvor: dopmagazin.com / Igor Lesar
Fotografije: Ivan Karaga
Glazba u videu: Brade Lunner
Lokacije murala: karta