*
 

Da kamen proplače od tuge...

Ni danima poslije tragedije na Uskrsni ponedjeljak, Kaštela i dalje ne vjeruju kako njihovog Leona više nema. Mladić od 16 godina, podsjetimo, izgubio je život u naletu vlaka, u Kaštel Gomilici. Vlak je prometovao na relaciji Solin - Ogulin, a nesreća se dogodila dan poslije Uskrsa, iza 15 sati.



Srednjoškolac je igrao za Nogometni klub GOŠK gdje je, po informacijama s terena, i krenuo tog kobnog poslijepodneva kako bi se igrao s prijateljima.

Leon je na vječni počinak ispraćen u četvrtak, na tamošnjem mjesnom groblju, a dirljivo je pismo, svom unuku, napisala baka Vjera. Da kamen proplače od tuge... - 5 i 59 je minuta. Zora rudi nad Splitom. Zadrmalo se tlo. Potres. Sjedim na tvome krevetu, u tvojoj sobi. Tvoj veliki medo sjedi na podu kraj tvog ormara, torba za trening na podu, jakna obješena na kvaku vrata. Pisaći stol prepun tvojih drangulija i složenih majica, košulja, na zidu pano s medaljama, sličicama, značkama. Iz poluotvrenog ormara vire tvoje jakne, košulje... Sve je kako si ti ostavio i kako ostavljaju svoje stvari svi dječaci ovog svijeta. Sve je tu, sve ima tvoje dodire, sve je tu i čeka te, ali ti nećeš doći! Moj preljubljeni Leone, moj laviću, moja dušo, moja prva ljubavi koja me učinila bakom, tvojom bakicom, tvojom Vjevericom, a od 5.travnja 2021. najnesretnijom bakom na svijetu, nećeš više nikad ući u svoju sobu, baciti se na ovaj krevet i zaigrati kakvu igricu na mobitelu, staviti slušalice na uši i slušati omiljenu glazbu. Pa zar ijedan dječak na svijetu čini drugačije? Ali ti nisi bio kao svi drugi. Ipak. Bio si poseban, jedinstven...ili tako misli svaka baka na svijetu za svoje unuče?! Pišu li ikoje bake ovakva pisma unuku na dan kad se moraju zauvijek oprostiti od svog unuka i predati veliki dio sebe, kako se to kaže, "crnoj zemlji"? Danas će pola mene leći s tobom u grob! Zar nije red da najprije bake odu na Milu Goru, na Mirogoje, na Lovrince, na Sv. Anu, a ne njihova unučad? Tako bi bilo pravo i pošteno , ali nije tako. I nije pošteno Nije pravedno. I ne znam tko je odredio da bude drugačije. I tko je taj "tko", kako mu je ime, kako izgleda, kako je mogao to učiniti nama kojima si bio sjajniji od sunca i mjeseca, sa sjajem u tim zelenkastosivim očima, sjajem ljepšim od svih treperavih zvijezda na nebu iznad Splita, iznad Kaštela, iznad Kozjaka, Mosora, Biokova? U koga mogu uprijeti prstom i reći mu "ti si kriv"??? Nekom tajnovitom, nedešifriranom zapisu u kojem je zapisana sudbina sviju nas?? Koja je to knjiga? Pa ja sam ih pročitala milijun, ali takvu nisam našla! Dani se već. Na crkvi je odzvonilo pola od sata. I potres je prošao, ali nije me zabrinulo. Briga me za potres koji ruši kuće i otvara rupe u zemlji! Ovaj potres u mojoj duši trese i trest će me dok mene bude na ovom svijetu. Čujem negdje tutanj vlaka. Uskoro će u nepodnošljivoj buci protutnjati ispred tvoje kuće, protrest će se i vrata i prozori . Je li to onaj koji je skratio tvoj život dok si slušajući glazbu iz svojih slušalica radosno išao zaigrati nogomet sa svojim dečkima, noseći loptu u rukama? Pojavio se taj strašni vlak u svom zlokobnom vjetru, taj strašni vlak čiji te vjetar zahvatio i odbacio. A zamisli apsurda koji kao da nam se ruga da smo nitko i ništa: tvoj mobitel i tvoja lopta ostadoše i preživješe bez ogrebotine!!! Ti si bio krhkiji od ičega, a te glupe stvari za koje mislimo da ih možemo nogom zgaziti, ostadoše. Moram ustati, moram sići u dnevni boravak, moram se "srediti", moram ostaviti tvoga medu i kako mi svi savjetuju, "biti jaka". Ja jaka? Od kakvog materijala je sazdana neka baka, neka mama, neki tata, neki brat, neki ujko, neka teta, neka prijateljica Patricija ili Fanny, neki Ante koji tetovira na ruci "Leone, najlipši moj anđele!" Od čega smo?

I danas će biti puna kuća ljudi, rodbine, svi će plakati, pa kad se isplaču, smirit će se na trenutak, zapaliti cigaretu, nastojati utješiti tvoju mamu i tatu, podragati tvog brata koji samom sebi obećaje da će biti jak i da nije više beba kojoj svi trebaju tepati. A znam kako bi zavriskao na sav glas, ali mali muškarac se suspreže, kao ne da se...kažem mu da si sada anđeo. Ti i dida Ivo. A on dodaje "na oblaku su". Da, srce moje, zajedno su, sjede zagrljeni, veseli su, čude se što mi toliko plačemo, a njima lijepo, vječno im Sunce sja dok je nama tama po svoj zemlji. Pa kad zaspiš, moj Tonček, doći će ti u san njih dvojica i podragti te svojim krilima i malo te poškakljati i reći će ti da se ne bojiš ničega jer oni su na tajanstven način tu, bdiju nad tobom i čuvaju te. Oni su anđeli. Šta bi drugo radili anđeli čuvari? ... Samo, Leončiću moj, zamjeram tvom anđelu čuvaru i pitam se di je bio na Uskrsni ponedjeljak? Nije moguće da je spavao, prilegao to popodne i zaboravio da te mora čuvati? Bio kao apostoli u Getsemanskom vrtu dok ih je Isus molio neka bdiju i mole se? A oni valjda zijevnuli, okrenuli se na drugu stranu, a ti, Isuse, bdij i duraj kako znaš i umiješ!... A možda je tvoj anđeo, svjestan nemoći pred teretnim vlakom od desetina vagona, sjedio kraj pruge i čekao da te u milijarditom dijelu sekunde prenese na drugu stranu, da ne osjetiš nikakvu bol i da staneš licem u lice, oči u oči pred Milosrdnog Isusa koji će te grliti čitavu vječnost. Jer tko ne bi grlio takvu lijepu, anđeosku dušu kakvu je imao... Ne, kakvu IMA momak od 16 godina. Udahnuo je Bog besmrtni svoj Duh u tebe i ti si besmrtan, živiš u vijeke. Mili moj Laviću, moja dušo, moje srce, pisat ću ti uvijek. Znaš da otkačene bake vjeverice, k tome neke kobajagi profesorice, znaju pisati i izlijevati na papir bol koja se ne da opisati. Kao bit će lakše. Moš mislit da hoće. Molim te, a znam da hoćeš jer sad imaš tu božansku snagu u sebi, bdij nad nama koji ostajemo u ovom mraku, u odjeći natopljenoj suzama! Povedi te anđele oko sebe da nas čuvaju i tješe. Uvjetuj im da neće s tobom igrati nebeski nogomet ako ne budu pomagali. Zamoli Gabrijela, Rafaela i onog trećeg, kojeg se ne mogu sjetiti, da se pobrinu za nas. Pazi tvoje bakice, lude vjeverice, ne može se sjetiti "onog trećeg", a svaki dan Bogu dodijava u crkvi... A štaš! Takve su bake. Sjetit ću se.

Leončiću, laviću, Pakiko moja ljubljena! Nisi valjda zaboravi da si tako izgovarao Crvenkapino ime, ljubavi naša nezaboravljena, ljubimo te do neba, makar te danas spustili u onaj grob na Miloj Gori, tvoje mjesto će biti u srcima i duši svih nas. Tvoje prijateljice, Patricija i Fanny odsad su moje unuke i mogu uvijek računati na me. Jednako kao i ti. Neću ti reći zbogom. Jer ti ne odlaziš od mene. Uvijek si sa mnom. Molim te, ohrabri svog tatu da bude vojnik kakav je bio uvijek, častan, pošten, jak ko stijena.. Budi mu podrška jer su i vojnici krhke duše. I vojnici plaču. Mamu utješi, reci joj u snu da će doći vrijeme kad će se opet bar malo nasmijati i da nije umrla onog dana kad i ti. Svog brata utješi i reci mu da bude hrabar danas i u sve buduće dane. Dotakni krilcem Patriciju i Fanny jer plaču čitav dan, reci "ekipa, di ste, šta je, ajmo tražiti djetelinu s četiri lista"... - A ja? Ja sam očito odavno dobila ulogu Šimuna Cirenca, valjda Bog vidi da netko mora biti i to. Bože, ni trunke nisam ljuta na Te. Ti si nad Lazarom suze lio pa i s nama plačeš. Pošalji nam Duha svoga Tješitelja i daj bar mrvicu snage, drži nam glavu iznad vode da ne potonemo dokraja. Samo s Tobom se ovo može podnijeti. - Laviću moj, kako je lijep dan osvanuo.. Kao da nebo poručuje kako je pristupio gore biser od djeteta od kojeg sva nebesa sjaje ko nikad dosad. Ili nikad kao kad dijete ulazi u raj. Zemlja se zatresla jutros. Nek se trese. Ti joj ne pripadaš.



Izvor: dalmacijanews.hr

Foto: Unsplash / Julia Kadel

43 views0 comments