*
top of page

Brza utrka na Teslin pogon

Karlovački cener je utrka koja ima epitet jako brze utrke pa svi, prije ili kasnije, požele ju istrčati. Pa po onoj narodnoj poslovici: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo“ tako sam se i ja prijavio. Čim se dođe u blizinu starta, već kod preuzimanja brojeva osjeća se u zraku želja većine za trčanjem vlastitog rekorda i jurnjavom bez granica. Čak je podijeljena na dvije utrke: onu elitnu za najbrže i za nas ostale koji mislimo da smo super brzi. Trasa po kojoj se trči je ravna i široka, ali s dosta skretanja što bi moglo usporavati brzinu, te ju se trči tri kruga. Osvježenje je bilo na kraju kruga, odnosno pred ulazom u ciljnu liniju.


Ono što je dodatak ovoj tradicionalnoj utrci je Nikola Tesla koji se nalazi na majici i medalji pa sam ju nazvao utrka na Teslin pogon. Trčati utrku s Teslom nije mala stvar.

A kako je sve to izgledalo? Od 699 prijavljenih trkača započelo ih je 644, a završilo 632 što je znak ozbiljne utrke. Završio sam na 140 mjestu što znači među njih prvih 25 % i s tim sam bio zadovoljan, ali dvije stvari sam primijetio. Prema svom pametnom satu duljina je bila nešto više od 10 km i trčao sam svoj osobni rekord, a prema službenom rezultatu još uvijek ima i bolji službeni rezultat. Kad se uzme prvih 20 „elitnih“ trkača vidi se pravo stanje. Na prva četiri mjesta su tri muškarca i jedna žena iz Kenije. Oni su brži od najbržih i pokazuju koliko je nebitno trčimo li svoje rekorde, osvajamo li medalje ili se pretvaramo da smo najbolji. Bitno je dati na utrci najbolje od sebe.


I na kraju ljudi. Prije utrke sam sreo prijatelja sa ženom i zaželjeli smo si sretnu i dobru utrku. Tijekom utrke vidio sam sa strane trenere nekih domaćih atletskih klubova i pozdravljao. Na samoj utrci jedan dio sam proveo razgovarajući s jednim mladićem, a kasnije smo nastavili svatko svojim ritmom.



Ovo iskustvo se itekako može primijeniti u prometnom sustavu. Krenemo li na put autocestom prema moru, prva točka je Karlovac. Ogromne su gužve od Zagreba do Karlovca, kao i na samom startu utrke gdje pokušavamo uhvatiti poziciju. I sam Karlovac zna biti u gužvi s tranzitnim prometom, bilo u smjeru Duge Rese ili Rijeke ili Slunja. Oni koji misle da imaju bolje automobile i jurišaju autocestom preko 160 km/h iznenade se kako i ne dođu tako brzo kao što su mislili. Jedno je njihovo mjerenje, a drugo je stvarno vrijeme putovanja. Baš kao i na našoj utrci. Svi smo mi tu negdje, osim onih četvero iz Kenije koji su svijet za sebe.


Zato, ako nismo iz Kenije, pa osjetimo umor i zatrebamo predah, postoje odmarališta gdje možemo potražiti osvježenje ili samo protegnuti noge.

Ovdje je posebna priča Nikola Tesla i poveznica prema vozilima na električni pogon. Danas se velike rasprave vode koji su bolji automobili za zaštitu okoliša. Rijetko tko će reći, ako se već voliš voziti na struju, vozi se vlakom ili tramvajem. Ili bar autobusima na prirodni plin. Karlovac je primjer kako su autobusni kolodvor i željezničko stajalište spojeni jedni do drugih. Uz dobre pruge, putovanje vlakom bi bilo bolje i brže nego automobilom. Veći broj putnika u javnom prijevozu bi značio i manji broj osobnih automobila na cestama, pa samim tim i manji broj prometnih nesreća.


I na kraju, ljudi. Postoje ljudi koji nam prije puta zažele sretan put. Postoje ljudi koji uz prometnice brinu za našu sigurnost: policajci, vatrogasci, zdravstveno osoblje. Postoje i ljudi koji pored nas cestom jurišaju, ili mi jurišamo pored njih. Ponekad ih pogledajmo, ako već ne možemo porazgovarati, poželimo i njima sretan put. Vodimo brigu jedni od drugima kao što se to radi na Karlovačkom ceneru.



Autor: Dražen Kaužljar

4 views0 comments
bottom of page