„A šta je to?“

Vraćali smo se sa svadbe i na mostu Slobode zaustavila nas je redovna prometna policijska kontrola.

„Dobra večer, vozačku i prometnu molim“ obratio mi se policajac.

„Naravno“ odgovorio sam.

Policajac je otvorio zadnja vrata automobila i pokazao sinu policijsku „lizalicu“. Malo su se igrali s njom, palili i gasili i razgovarali.

Nakon igre sa sinom prišao mi je ponovo i rekao: „Ne trebate pokazati dokumente, vi ste među rijetkima koji svoje dijete ne uči da se boji policije, a to je jako važno!“

Prošle godine sam na kolegiju „Sigurnost robnih tokova“ imao mladog studenta policajca. Pričao je kako je posao najteži za vrijeme Adventa jer se tada dosta djece izgubi, a boje se tražiti pomoć od policije. Roditelji se sjete zvati policiju, ali zaborave kako klince pogrešno uče i plaše ih s istom tom policijom.

I za jednog i za drugog policajca vrlo je jednostavna misija: „Mi smo tu kako bi vas čuvali!“.

Neki dan sam na društvenim mrežama vidio fotografiju kako čovjek u SAD-u nosi svoju kćerkicu i ide prema policiji koja ima štitove i oružje s gumenim mecima. Moje mišljenje o toj fotografiji je:

• taj čovjek sigurno ima povjerenje u policiju jer ne bi ugrozio život svoje kćeri kad bi smatrao kako će ih policija ozlijediti

• policija u čuvanju reda i mira ima stroga pravila, i siguran sam da nije ispucao gumeni metak u čovjeka s kćeri

• čini mi se kako su i tu fotografiju izvukli iz konteksta oni koji ne žele dobro tom čovjeku s kćerkicom, niti policiji, a niti američkom društvu.

Kada tu sliku stavim u kontekst prometa i sigurnosti ljudi vrlo jednostavno se nameće sljedeće pitanje: „Koliko nas u prometu više pazi kada znamo da nas čeka policija ili kamera uz cestu, a koliko stvarno poštujemo prometna pravila jer nam je sigurnost na prvom mjestu?“.

Autor: Dražen Kaužljar

Foto: Internet